Središnja manifestacija Mjeseca hrvatske knjige ove je godine održana u Crikvenici 13. listopada, a ta joj je čast pripala zahvaljujući skorom otvorenju novoga prostora gradske knjižnice koji tomu gradu, a i samoj instituciji, nudi mogućnosti i za neke nove početke. Tema je ovogodišnje manifestacije, kojoj je cilj promicanje knjige i čitanja, enciklopedistika, a sama je tema popraćena geslom: Sve na jednom mjestu.
Kao što danas gotovo svaka kuća ima računalo ili barem jedan mobilni telefon s mogućnošću spajanja na najveću svjetsku računalnu mrežu, tako su u prošlosti, koja može i ne mora biti odviše udaljena, ovisi o tome mjeri li se ta udaljenost vremenskim ili tehnološkim jedinicama, kuće imale čvrste, masivne police ispunjene enciklopedijskim sadržajem. Najčešći su na policama bili svesci opće enciklopedije s obrađenim svim područjima znanja, a zatim i svesci specijalnih enciklopedija (medicinska, pomorska, književna, športska…) u kojim je opširnije i detaljnije nego u općoj enciklopediji obrađeno znanje pojedinoga područja.
Povijest enciklopedije seže u daleku prošlost, smatra se da se njezini korijeni mogu prepoznati još u 4. st. pr. Kr., ali se sam pojam »enciklopedija« javlja tek u 16. st., i to zahvaljujući Zagrepčaninu Pavlu Skaliću čija je Encyclopaedia prva svjetska enciklopedija koja imenicu »enciklopedija« nosi u samom naslovu knjige. Skalić je i tvorac prve definicije »enciklopedije« – orbis disciplinarum … epistemon – koju bismo mogli prevesti kao »krug znanja«, ali i kao »znanje (svih) znanja«, u njegovo doba »kako svetih tako i svjetovnih« (tam sacrarum quam profanarum). Moderni oblik enciklopedija poprima u 18. st., u doba prosvjetiteljstva, koje u njima zamjenjuje latinski jezik narodnim jezicima, uvodi širok raspon tema i abecedni klasifikacijski sustav.
Enciklopedija je svakoj vrsti znanstvenoga rada, od najobičnije školske zadaće, preko referata pa sve do istraživačkoga teksta, uvijek bila ishodište od kojega se kretalo i putokaz koji je upućivao kojim smjerom dalje ići; ona je bila temelj na kojem se dalje zidalo znanje. Zanimljivo je primijetiti i da je enciklopedija iz perspektive onih koji su se donedavno njome služili češće nego računalom bila izvor informacija kojemu se vjerovalo i čija se istinitost i objektivnost nije dovodila u pitanje. No uzme li se u obzir misao koju je izrekao engleski filozof Francis Bacon, koja upućuje na to da je znanje moć, onda bi se valjalo zaustaviti i zamisliti nad tim enciklopedijski sažetim i pozitivistički iznesenim činjenicama.
Sve dok čovjek posjeduje određeno znanje, on je moćno biće jer ni njime ni informacijama kojima raspolaže ne može nitko manipulirati. Međutim, znanje se često kreira na različitim pozicijama moći (medijskim, političkim, znanstvenim…), stoga bi se čovjek 21. stoljeća u sveopćoj relativizaciji možda i mogao zapitati odakle dolazi to znanje koje posjeduje i tko to želi da on zna ono što misli da zna. Prof. dr. Jerko Valković s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta progovarajući o odnosu Crkve i medija ispripovijedao je priču o profesoru koji je studentima na projekcijskom platnu pokazao sliku cvijeta. Kada ih je pitao što je to, oni su odgovorili: Cvijet, a profesor im je nakon toga rekao: Ako je to cvijet, onda ga pomirišite. Čovjek, očito, vidi ono što netko drugi želi da vidi i zna ono što netko drugi želi da zna pa mu je u takvim situacijama zasigurno teško razlučiti što je stvarnost, a što njezina slika. Stoga mu, na putu do pronalaska znanja ogoljena od svake ideologije, preostaje neprekidno postavljati ono pitanje koje je Isus postavio, u tom trenutku zasigurno vrlo zbunjenom Pilatu: Što je istina?
Slaven Ravlić u svojem tekstu u kojem promatra enciklopediju kao socijalnu utopiju navodi da enciklopedije ne samo da reflektiraju kulturno i znanstveno stanje, nego ga one i revolucioniraju te imaju važnu ulogu u kodifikaciji znanja, teže prema konačnoj inventuri stvari u znanom svijetu, drže elemente spoznatoga svijeta na okupu svojim konceptualnim sustavom povezivanja. Na taj način oni koji ih sastavljaju odlučuju što je i koga je vrijedno uvrstiti u njih, a koga bi trebalo izostaviti; oni, kako je rečeno, revolucioniraju – korjenito mijenjaju, oni kodificiraju – prevode neku poruku na željeni kôd i stvaraju sliku svijeta u kojoj netko ima, a netko drugi nema pravo na postojanje.
Primjer takve enciklopedijske prakse prije nekoliko se godina odigrao na terenu Hrvatske književne enciklopedije kada je Davor Velnić cijeli taj projekt nazvao političkim projektom restauracije boljševizma i rehabilitacije mentalnoga komunizma u Hrvatskoj, projektom tzv. ljevice s elementima enciklopedistike, a Velimir Visković ustvrdio da je Velnić katastrofalni neznalica koji uopće ne zna tko je tko u hrvatskoj književnosti. Bez potrebe analiziranja svjetonazorskih, ideoloških ili književnih prijepora između Velnića i Viskovića, dovoljno je samo njihovo neslaganje izdvojiti kao paradigmu koja vrlo zorno prikazuje kako nastaju enciklopedije i kako će uvijek biti onih koji smatraju da bi neko ime u njima trebalo biti zastupljeno ili zastupljenije i onih koji smatraju da to ime čak i ne zaslužuje svoju natuknicu u periodici. Pitanje Što je istina? ponovno se postavlja, a odgovor na njega, kako u povijesti tako i u enciklopediji, uvijek daju oni koji su na strani pobjednika.
Gotovo da ne postoji područje ljudskoga života koje nije dotaknuto razvojem tehnologije, stoga je i područje enciklopedistike krajem 20. i početkom 21. st. doživjelo znakovite promjene. Uz enciklopedije koje su se zbog količine podataka sadržanih u njima tiskale u nekoliko svezaka, počela su se u novije vrijeme javljati i elektronička izdanja koja zahvaljujući prenosivim medijima mogu pohranjivati iznimnu količinu podataka, a pri tome u životnom prostoru pojedinca zauzimaju zanemarivo malo mjesta. Takve enciklopedije, uz tekst i sliku, često sadržavaju i zvuk, kao i mogućnost dopunjavanja ili ispravljanja pojedinih članaka, čime postaju multimedijski proizvodi, složene baze podataka ili portali znanja koje odlikuje interaktivnost i hipertekstualnost.
Zamislite svijet u kojem svaki pojedinac na planetu ima slobodan dostup sumi svega ljudskoga znanja. To je ono što mi činimo, izjavio je Jimmy Wales, osnivač Wikipedije, slobodne enciklopedije koju svatko može uređivati. Kada Wikipedija progovara o Wikipediji, onda kaže da takva enciklopedija ima nepristrano gledište, da teži člancima koji ne zastupaju ni jednu pojedinačnu točku ili stranu gledišta, što ponekad zahtijeva predstavljanje više, odnosno predstavljanje svakoga gledišta, pri čemu se ni jedno gledište ne predstavlja kao točno gledište ili kao istina. S jedne strane tako uređivana enciklopedija može odati dojam iznimne demokratičnosti, ali istodobno može i upasti u njezinu zamku jer potpunim dokidanjem hijerarhija i autoriteta potkopava drugo, jednako važno dobro – provjereno i pouzdano znanje, koje nastaje pomnim ispitivanjem zasnovanim na autoritetu znanja i povjerenju korisnika u znanje i znalce. Kad se u Wikipediji zajedno nađu površno i nepouzdano s provjerenim i pouzdanim, zar i provjereno znanje ne će izgubiti onu važnost koju bi moglo i trebalo imati? Dakle, u nekoj mogućoj, hipotetskoj stvarnosti, u području Wikipedije pod natuknicom povijesti hrvatske književnosti bili bi navedeni i Davor Velnić i Velimir Visković sa svojim književnim favoritima, a čitatelj bi, na temelju najrazličitijih parametara – od obrazovanja do životnoga svjetonazora – sam odlučio komu povjerovati: prvomu, drugomu, ni jednomu ili obojici.
Govoreći o nadi u jednoj od svojih kateheza, papa Franjo savjetuje: U protivnostima, strpljivo: jednoga ćeš dana otkriti da je svatko u posjedu djelića istine. Možda se upravo u toj misli i krije sva ljepota znanja. Možda čovjeku na ovom svijetu i nije dano spoznati ono apsolutno, ali za apsolutnim mora tragati. A svaka razlika koju susretne na svojem putu nije zaprjeka, nego poticaj na kreativnost, na daljnju, još ustrajniju potragu. Samo takav čovjek, za razliku od Pilata, znat će u konačnici Kristu reći što je istina.
