Energetska postrojenja, energetika i okoliš profesionalni su interes dr. Gorana Krajačića sa zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje s kojim smo razgovarali o nizu aktualnih tema iz toga područja: od najave poskupljenja energenata i LNG terminala na Krku do energetske tranzicije i dobrobiti koje donose obnovljivi izvori energije.
DR. KRAJAČIĆ: U Hrvatskoj imamo jednu od jeftinijih energija kada se gledaju zemlje okruženja, ali i cijela Europa. Iza nas su Srbija, Rumunjska i Bugarska. Istu cijenu energije plaćaju svi korisnici, cijena je energije regulirana i nije subvencionirana samo za siromašne, nego jednako plaćaju i imućniji građani. To nije dobro pa bi po uzoru na druge europske zemlje trebalo napraviti razliku – da cijena energije bude realnija te ne bude subvencionirana za sve, ali mora biti dostupna i osigurana svima – bilo da je riječ o električnoj energiji, plinu ili drugim energentima. Povoljnija cijena energije u Hrvatskoj održava se i zbog toga što energiju prodajemo ispod cijene, no europska Energetska unija zaziva otvoreno tržište pa se može očekivati da će cijena i u Hrvatskoj biti realnija.
DR. KRAJAČIĆ: Sigurno bi tržište donijelo prostora da se vidi realnija cijena i poveća kvaliteta usluge. Kao i u električnoj energiji, trebalo bi osigurati pristup trećoj strani na razini opskrbe. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike sada propisuje određenu tarifu za plin za kućanstva, no opskrbljivači mogu ponuditi jeftinije pakete. Na zapadu se tarifama i dodatnim porezima opterećuje cijena energije i na taj način izvlači dobit za društvo. Iako ih izravno ne plaćaju potrošači u cijeni energenata, tu su i eksterni troškovi koje u većini slučajeva plaća cijelo društvo. Eksterni trošak uključuje trošak utjecaja postrojenja na okoliš, zdravlje ljudi, gubitak tržišta… U većini slučajeva on se veže na trošak zdravlja. Primjerice automobili koji zagađuju okoliš i izazivaju oboljenja traže financiranje i liječenje tih ljudi. Stoga se i na energiju mogu staviti dodatni nameti poput trošarina iz kojih se financira zdravstvo, bolnice i liječenja.
DR. KRAJAČIĆ: To su smjernice kojim Europska unija želi ići u području energetike. Da bi bila održiva, energetika se treba temeljiti na lokalnim izvorima, kojih u Hrvatskoj ima dovoljno, jer takav pristup pruža određenu sigurnost dobave energije. Kada se govori o energetskom planiranju, na prvom se mjestu pokušavaju zadovoljiti sve potrebe lokalnim izvorima da se ne bi došlo u situaciju geopolitičkih ili drugih ucjena, a otvaraju se i lokalna radna mjesta. S lokalno prisutnim izvorima može se graditi dugoročna održivost. Druga je razina zaštite utjecaj postrojenja na okoliš. Svakako treba smanjiti emisiju stakleničkih plinova, a onda u obzir dolaze ili obnovljivi izvori energije ili nuklearna energija koja se u Europi sve više izbjegava zbog velikih troškova i drugih razloga. Negativan utjecaj na okoliš može se smanjiti ako se investira u postrojenja obnovljivih izvora energije koji ne moraju isključivo biti velikih dimenzija, centralizirani i financirani velikim kapitalnim investicijama. Ako se gleda cijena po instaliranom kilovatu, obnovljivi izvori energije, poput sunca ili vjetra, postaju jedan od najjeftinijih izvora.
DR. KRAJAČIĆ: Trebalo bi omogućiti da rast gospodarstva ne bude vezan uz rast potrošnje energije. Na zapadu to rade tako da postaju što učinkovitiji, smanjuju energetsku intenzivnost, zahtijeva se proizvodnja što više dobara uz što manju potrošnju energije. Zato bi prijelaz na električna vozila donio znatno manju potrošnju jer je električno vozilo učinkovitije po prijeđenom kilometru. Trebalo bi tako organizirati industriju da pokušava graditi gospodarski rast na što manjoj potrošnji energije, a na što većoj učinkovitosti. Naravno, i to ima svojih limita, ali pojedini primjeri zemalja, poput Danske, pokazuju da je uz potrošnju primarne energije koja je konstantna 30-ak godina BDP znatno rastao.
DR. KRAJAČIĆ: Hrvatska je izradila niskougljičnu strategiju koja je spletom okolnosti u nadležnom ministarstvu na čekanju. Smatram da je to kvalitetna strategija koja daje detaljne smjernice po sektorima, koje će pridonijeti ostvarenju razvoja koji bi trebao dovesti do toga da Hrvatska bude niskougljično društvo. Energetska strategija u tom kontekstu ne će donijeti ništa novo ni revolucionarno. Poznati su nam potencijali i mogućnosti, ali ako nije pisana u formi akcijskih planova i kao vizionarski dokument, ta strategija ne će imati veliku vrijednost. Ona bi trebala biti konkretnija, donijeti popis određenih projekata. Gradovi bi sami trebali dati svoje prijedloge i tako napraviti energetsku strategiju. Ako strategiju budemo radili kako je bila rađena krajem 20. stoljeća, iz nje ne će proizići ništa, ona mora dati odgovore o konkretnim pitanjima, a za to su potrebni akcijski planovi gradova i općina koji će primjenjivati te projekte. Ako oni nemaju proračuna i interesa za energetsku obnovu, ni strategija ne može dati odgovore.
DR. KRAJAČIĆ: Hrvatska je na sjecištu energetskih putova. Što se tiče električne energije, tu smo među bolje umreženim zemljama u EU-u i imamo važnu ulogu jer preko Hrvatske ide velik prijenos od istoka prema zapadu, pa bismo se u tom području mogli bolje pozicionirati izgradnjom podmorskoga kabela i veze s Italijom. No ako gledamo ukupnu potrošnju energije u Hrvatskoj, ona je za Europu zanemariva, ispod smo statističke pogrješke. Kada je u pitanju prirodni plin, aktualna je priča s LNG terminalom. Gradnja LNG terminala može se promatrati iz ekonomske računice, u skladu s onim što mi je jednom prilikom ispričao kolega. On je u Irskoj imao direktora termoelektrane na ugljen pa ga je pitao zašto je izgradio luku za ugljen a pritom nije primio ni jedan brod u luku. Odgovorio je da on kupuje ugljen od vlasnika rudnika koji je u blizini, ali uvijek kada vlasnik rudnika dođe na pregovore, daje povoljniju cijenu budući da termoelektrana ima luku. Vjerujem da bi tako i LNG terminal u Hrvatskoj – iako možda ne bi primio ni jedan brod – omogućio spuštanje cijene dobavljača iz Rusije i drugih tržišta. Iz te prizme taj projekt treba gledati kao geostrateški, a zasigurno bi srušio cijenu plina na tržištu.
DR. KRAJAČIĆ: Moguće je to osigurati, ali je pitanje cijene. Ako bi se te investicije radile zajedno s drugim europskim zemljama i članicama EU-a, to bi nas moglo stajati mnogo manje jer kod integracije obnovljivih izvora energije – posebice varijabilnih poput vjetra i sunca – mnogo je jeftinije raditi integraciju na što širem području. Treba uzeti u obzir i druge politike koje promiče EU, poput razvijanja električnih vozila i ostalih oblika čistoga prijevoza. U takvu okruženju bilo bi mnogo jednostavnije i brže postići energetsku samostalnost, uz koju idu i dodatni razvojni potencijali.
DR. KRAJAČIĆ: To je prvi veći projekt veći od megavata solarne energije i kao takav je vrlo koristan. Crkva je izišla u susret i na najbolji način iskoristila resurs koji je imala. Sigurno će se pokazati dobrobiti toga projekta, a može biti poticaj i da se sličan model preslika i na druga područja gdje Crkva ima zemlju i slične uvjete. Umjesto velikih kapitalnih projekta bolje je poticati solarne elektrane integrirane u objekte, gdje bi Crkva također mogla iskoračiti i na svojim objektima, na znatnim površinama krovova mogli bi se ugraditi solarni paneli. Imamo već primjer da su kolektori solarnih polja prisutni u Vatikanu uz baziliku sv. Petra, a taj spoj modernoga i tradicionalnoga donosi dobrobit zajednici – ne samo da se mogu zadovoljiti potrebe za energijom, nego se ona može i prodavati. Ti integrirani projekti potrebniji su sa stajališta sustava jer se na istom mjestu proizvodi i troši energija, ali pozdravljamo sve inicijative i da barem ima više projekata koji će biti na tržišnim osnovama.
DR. KRAJAČIĆ: Građani su mnogo više osviješteni od samih donositelja odluka jer su građani na liniji politika Europske unije – onoga što Energetska unija propisuje i donosi. Ne možemo reći da EU po pitanju direktiva o energetici donosi odluke koje nisu u interesu građana, iako se može prepoznati lobiranje određenih strana, no to lobiranje mnogo je manje izraženo te ni jedna strana ne može nametnuti vlastito mišljenje u potpunosti. Politika Europske unije bliža je građanima i oni su ju prihvatili, znaju da su obnovljivi izvori sadašnjost i budućnost – oni bi ih rado i primijenili da im se ta primjena omogući i olakša. U Hrvatskoj imamo mogućnost odabira opskrbljivača električnom energijom, a zašto građani ne odabiru jeftinijega opskrbljivača? Vjerojatno jer nisu upoznati s procedurama za promjenu ili su im te procedure komplicirane.
DR. KRAJAČIĆ: Država ima jednostavnu ulogu. Mora stvoriti okvir po kojem će se stvari odvijati, ali se mora i sve više izmicati iz tržišnoga okruženja. Mora se imati vizija društva za sljedećih 10-30 godina, da se zna da će naše društvo ići na niskougljični razvoj. Također nužna je decentralizacija, država ne može biti odgovorna niti znati što se događa u svakom naselju, u svakom gradu ili općini.
DR. KRAJAČIĆ: Za sada je ta energija temeljena na otplaćenim hidroelektranama izgrađenima do kraja osamdesetih. Što se tiče drugih obnovljivih izvora energije, nismo napravili iskorak koliko se moglo i očekivalo: u vjetroelektranama imamo 567 megavata, što je za Hrvatsku važno, ali je tek nešto više od 10 posto instaliranih kapaciteta u svim našim elektranama. Vjetroelektrane proizvode oko 1 TWh električne energije ili nešto više od 6 posto potreba. Po energiji sunca smo na začelju, tu nismo napravili nikakav iskorak. Svi naši veći gradovi u kontinentalnom dijelu na nekom su ležištu geotermalne energije, a geotermalna energija uopće se ne iskorištava. Primjerice ako se zakopa dublje od 1000 metara, doći će se do termalne vode od 60 do 80 stupnjeva, što je temperatura dovoljna za grijanje prostora i potrošnju tople vode. Ali to nitko ne iskorištava, osim gdjegod u toplicama i u Zagrebu na bazenima »Mladosti«. Rabimo veliku količinu biomase za grijanje oko 15 TWh, no na vrlo neučinkovit način u pećima i individualnim ložištima. Nismo napravili iskorak koji bi nas doveo na poziciju gdje bismo trebali biti.
DR. KRAJAČIĆ: Svaka naša intervencija u okoliš izaziva određen utjecaj. Taj utjecaj može biti manje ili više negativan ili pozitivan. Trebali bismo gledati kako smanjiti negativan utjecaj koji je primjerice u slučaju solarne elektrane zanemariv, iako postoji. Ako je tu stanište određene vrste, treba voditi računa o tome jer treba znati da određena intervencija može pogodovati i razvoju određenih vrsta. Uzmimo primjer hidroelektrane – one s jedne strane sprječavaju protok vode i utječu na režim i staništa, a s druge se strane pogoduje tako da se stvaraju rezervoari te otvaraju nova staništa i može se osigurati dodatna zaliha vode za prilagodbu klimatskim promjenama, primjerice sušama.
DR. KRAJAČIĆ: Ako se govori o inicijativi triju mora, čini mi se puno znakovitije da se vežemo uz inicijativu četiriju mora koja još ne postoji, a trebala bi povezati Jadransko, Jonsko, Egejsko i Crno more koja okružuju Balkanski poluotok. U kontekstu obnovljivih izvora energije to nam daje mnogo veću mogućnost da budemo predvodnici jer ako se dogodi povezivanje zemalja, stvorio bi se prostor u kojem bismo se mogli pozicionirati s obnovljivim izvorima, izići na zajedničko tržište s velikim udjelima i mogli bismo diktirati uvjete. U takvu okruženju Hrvatska bi imala prednost jer je bogata hidroelektranama, koje su vrlo fleksibilna postrojenja koja mogu reagirati na brze promjene i mogu davati određenu stabilnost i potporu širemu sustavu. Da se krene u tom smjeru, vjerujem da bi Hrvatska brzo mogla postati čvorište, a kada imate višak energije, njome i drukčije raspolažete i možete ju uporabiti u električnim vozilima ili za grijanje i hlađenje, što je u Dalmaciji sve prisutnije.
