Veliki erudit, sjajan »predikalac«, izvrstan literat, pomoćni biskup zagrebački isusovac o. Mijo Škvorc rođen je 1. rujna 1919. u Ruševcu kraj Križevaca. Pučku školu polazio je u Svetom Petru Čvrstecu, a sjemenišnu gimnaziju, započetu na Šalati u Zagrebu, završio je u Travniku. Isusovac je postao 1938. Studirao je filozofiju i teologiju u Zagrebu, a 1948. zaređen je za svećenika. Bio je profesor retorike i filozofije na Višoj filozofskoj školi Družbe Isusove u Zagrebu, a potom profesor filozofije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Dobio je počasni doktorat Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta 1970.
Već kao mlad svećenik pročuo se sjajnim propovijedima na nedjeljnim misama u bazilici Srca Isusova, pa je čak onodobni režimski »Vjesnik« imao potrebu upozoriti na taj »fenomen«. Na vjeronauk mu je dolazilo i više od šesto studenata. Bio je ustrajan organizator katehizacije mladih. Trn u oku režimu, uhićen je 1954., ali nije osuđen, no 1956. osudili su ga na dvije godine robije u Staroj Gradiški.
Posebno je zapamćen njegov briljantan nastup u Studentskom centru u Zagrebu na tribini »5 minuta poslije 8« 28. ožujka 1967. pred 2500 ljudi, kada je imao javni dijalog s marksistom dr. Brankom Bošnjakom. Godine 1970. papa Pavao VI. imenovao ga je pomoćnim zagrebačkim biskupom. Umro je 15. veljače 1989. u Zagrebu.
Plodan pisac, osim članaka u crkvenom tisku, objavio je i sjajne knjige »Vjera i nevjera« 1982. i »Jeruzalem ili Antiohija« 1988., a posmrtno mu je objavljena knjiga »Isus – Spasitelj« 1998.
Posebice se rado posvećivao književnosti, a i sam je bio pjesnik, ostavivši zamašan opus pjesama. Među većim djelima ističe se zborna recitacija posvećena bl. Ivanu Merzu, u kojoj se ogledaju značajke njegova stila, koji je katkad podlijegao klišejima nabožnoga pjesništva starijih razdoblja, no u nekim dionicama zna biti moderno liričan.
Pamte ga po vedrini i smislu za humor. »Riječ mu je bila živa, tečna, uvjerljiva; izlazila je iz duše. Imao je široko srce i izvanredne umne sposobnosti, ljudske i svećeničke vrline. Činio nam se na momente pjesnikom, na momente govornikom, teologom, umjetnikom… No, kad smo ga bolje shvaćali, vidjeli smo da je istodobno sve to. Bio je prirodan, komunikativan, blizak, vjernik i humanist. Čovjek Božji« (D. Šimundža). (L)
