Kako su prenijeli mediji, na sastanku lidera država članica Europske unije u Bruxellesu u četvrtak i petak 20. i 21. lipnja, na kojem se neuspješno pregovaralo o budućem prvom čovjeku Europske komisije, usvojena je strateška agenda za EU od 2019. do 2024., dakle u sljedećem petogodišnjem razdoblju. Najvažniji su faktori te nove petogodišnje strateške agende, kako prenose mediji, »zaštita građana i sloboda, što znači i jačanje zaštite vanjskih granica Europske unije, jačanje ekonomske osnove, izgradnja klimatsko neutralne, zelene, poštene i socijalne Europe i promicanje europskih interesa u svijetu«. Prvi put u stratešku agendu EU-a ušla je i demografska obnova, i to na prijedlog Republike Hrvatske. Naime, predsjednik hrvatske Vlade predložio je još na takvom izvanrednom skupu u Sibiuu u prvoj polovici svibnja »da se osigura potpora za demografsku revitalizaciju«, što su podržale i druge države. U skladu s tom usvojenom strateškom agendom vodstvo EU-a morat će u sljedećih pet godina u proračunu osiguravati sredstva i za »rješavanje demografskih izazova« – kao je navedeno u toj agendi.
Vrlo je važno što je, usprkos svemu, taj prijedlog došao iz Hrvatske, koja rapidno gubi stanovništvo i sve je teže suočena s doslovnim izumiranjem autentičnoga stanovništva. Prema podatcima Eurostata, objavljenim u ožujku ove godine, u 2017. godini u cijeloj Europskoj uniji rođeno je 5,075 milijuna djece, što je za 73 tisuće manje nego godine 2016. odnosno ukupna stopa nataliteta iznosila je 1,59 (broj rođenja po ženi). Prema navodima demografa, da bi neka nacija opstala duže od 25 godina, mora imati prosjek nataliteta od 2,11 djece po rodilji, a s manjim postotkom nacija nestaje. Iz povijesnoga iskustva poznato je da ni jedna nacija nije opstala s prosjekom nataliteta od 1,9 djece po obitelji, a prosjek od 1,3, prema demografskim istraživanjima, uopće nije moguće ispraviti jer bi trebalo 80 do 100 godina da se statistika ispravi. Prema demografskim podatcima negativan trend u prirodnom priraštaju ima čak 14 od 28 zemalja EU-a, a uvjet od 2,11 živorođene djece po ženi ne ispunjava ni jedna zemlja EU-a. Tomu postotku živorođenih nakon što je poduzela znatne demografske mjere najbliža je Francuska sa stopom nataliteta od 1,9. Glede stope nataliteta relativno dobre postotke bilježe Švedska (1,78), Irska (1,77), Danska (1,75) i Velika Britanija (1,74). Od članica EU-a najniže stope plodnosti zabilježene su u Malti (1,26), Španjolskoj (1,31), Italiji i Cipru (1,32), Grčkoj (1,35), Portugalu (1,38) i Luksemburgu (1,39). Hrvatska je s ukupnom stopom nataliteta od 1,42 na granici skupine zemalja Europske unije s najnižim natalitetom.
Problem demografskoga topljenja europskih autentičnih naroda nije nov i više bogatih zemalja pokušava ga nadoknađivati dovođenjem stranih radnika odnosno čitavih obitelji, pa je, u najmanju ruku, neobično što Europska komisija do sada nije ni pokušala zagristi u taj golemi europski problem. Naime, dok su pojedine zemlje na svom području donosile demografske mjere i suočavale se, a i danas se suočavaju, s tim problemom, vodstvo EU-a na razini EU-a nije sve do ove 2019. godine smatralo da bi išta trebalo poduzeti. Nije li neobično što baš vodeći europski političari nisu tomu problemu posvećivali pozornost? Jesu li ti europski političari podlegli ideološkim utjecajima zapadne kulturne revolucije koja ide za tim da se drastično smanji broj ljudi, stanovnika na kugli zemaljskoj? Istina je da već više godina postoji strahovit pritisak mnogih ljudi koji, bilo zbog gubitka svoga doma, bilo zbog drugih ratnih, političkih ili ekonomskih razloga, žele doći u bogate europske države. Sada je, kako je objavljeno, oko 70 milijuna osoba iz različitih razloga napustilo svoje domove i zavičaje i očekuje i nada se novomu početku na bogatom sjeveru, posebno u Europskoj uniji. Mnogi smatraju da je toliki broj osoba bez krova nad glavom dio skrivene ideološke strategije koja planira promjenu strukture stanovništva na bogatijem sjeveru, a to znači i promjenu i dominantne vjere i kulture.
I Hrvatska će, najvjerojatnije, morati demografsku sliku popravljati dovođenjem stranih radnika, odnosno njihovih obitelji i prihvaćanjem emigranata. Sve glasniji zahtjevi da se u Hrvatskoj posve ukinu kvote stranih radnika nisu samo apeli koji bi željeli da bude dovoljno radne snage za potrebe slabašne hrvatske privrede, nego i pokušaji promjene strukture stanovništva u Hrvatskoj. Ne bi li državne vlasti trebale voditi računa da već sada, dok su na snazi ograničavajuće kvote, u Hrvatsku dolaze strani radnici koji su kulturno, možda i religijski, kompatibilni većinskomu hrvatskomu narodu? Ne bi li hrvatske državne vlasti, poučene iskustvom više bogatih useljeničkih zemalja, od samoga početka i prihvata emigranata i prihvata stranih radnika trebale voditi računa da se ti došljaci što je moguće bolje integriraju u hrvatsku kulturu i društvo, odnosno da se izbjegne stvaranje useljeničkih enklava koje bi mogle postati država u državi, odnosno sredine u kojima ne bi bilo ni hrvatske kulture ni hrvatske policije?
