Danas gotovo zaboravljen, Eugen Sladović pl. Sladoevički bio je između početka Prvoga i kraja Drugoga svjetskoga rata jedan od najpoznatijih hrvatskih profesora pravnih znanosti, enciklopedist i čovjek velike erudicije.
Rođen je u Jelsi na Hvaru 22. studenoga 1882. Pravni studij s doktoratom završio je u Zagrebu 1906. i odmah je stupio u
upravnu službu u Bosni i Hercegovini. »Bio je često premještan, a iskustvo je sticao po seoskim kotarskim uredima, kotarskim ispostavama, pri Zemaljskoj vladi, da bi se opet vraćao službovanju pri nižim organima vlasti« (A. Kasumović), pa ga se tako nalazi u Banjoj Luci, Doboju te u Sarajevu, gdje je, uz ostalo, bio podtajnik za vjerske poslove i prosvjetu i nastavnik ustavnoga i državnoga prava na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu 1915. – 1920.
Tijekom rata sudjelovao je u pothvatu spašavanja gladne hercegovačke djece pod vodstvom fra Didaka Buntića, zapisavši u »Sarajevskom listu«: »Doček djece u Slavoniji nadilazi sva očekivanja i sva opisivanja. To je iskrena bratska srdačnost, koja obuzima čovjeka i djecu neodoljivom snagom. Pučanstvo se upravo otima za djecu, i natječe, kako da ih ljepše smjesti i podvori.«
Nakon povratka u Zagreb predavao je 1921. – 1930. bosansko pravo na Pravnom fakultetu. Bio je i redoviti profesor Ekonomsko-komercijalne visoke škole 1925. – 1945., predstojnik Pravno-političkoga instituta 1931. i dekan Ekonomsko-komercijalne visoke škole 1934. – 1936. Za Nezavisne Države Hrvatske vodeći je ustavnopravni pisac. Nakon njezina sloma bio je trajno udaljen sa Sveučilišta i pasiviziran. Umro je u Zagrebu 8. listopada 1960.
Objavio je knjige »Priručnik zakona i naredba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini« 1915., »Upravna nauka i upravno pravo u Bosni i Hercegovini« 1916., »Islamsko pravo u Bosni i Hercegovini« i »Enciklopediju prava« 1935. i 1941. te više knjiga o stečajnom, čekovnom, mjeničnom, naučničkom (šegrtskom), ženidbenom, trgovačkom, obrtnom, zanatskom i patentnom pravu. Objavio je više od dvjesto sedamdeset članaka, rasprava i prikaza u raznim časopisima, najviše u pravnom »Mjesečniku« i »Hrvatskoj smotri«, »Zadružnoj svijesti«, »Hrvatskoj privredi«, »Bankarstvu«, »Hrvatskom radiši«, »Spremnosti«, »Gospodarstvu« i dr. Osim o »klasičnim« pravnim i knjigovodstvenim temama, pisao je o modernom tisku i njegovoj pravnoj regulaciji, o državnim utopijama, seljaštvu, islamskim Hrvatima u NDH-u i islamskom svijetu, politici, kartelima i drugim temama. Posebice je zaokupljen idejom staleškoga i narodnoga solidarizma te odnosom osoba – obitelj – zajednica (država). Podosta je pisao i na njemačkom.
Pripadao je starijim »’klerikalcima’… koji će tijekom druge polovice tridesetih objavljivati članke u Hrvatskoj smotri i djelovati u Matici« hrvatskoj (V. Aralica). Bio je intelektualno povezan s mnogim članovima Hrvatskoga katoličkoga pokreta pa je, uz ostalo, predavanjima sudjelovao na Socijalnim tjednima 1937. i 1938.
I dok u Bosni i Hercegovini njegovo djelo i danas, nakon sto godina, nije zaboravljeno, kako je svjedočiti po članku Amile Kasumović »Čovjek iz sjene: Eugen Sladović pl. Sladoevički«, tiskanom u »Radovima« Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 2014., ili članku Amre Mahmutagić »Počeci evropske pravne misli i njihov uticaj na modernu pravnu misao u BiH« u »Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu« 2007., koja Sladovića svrstava u »velikane europske pravne misli« i smatra ga uz Baltazara Bogišića najzaslužnijom osobom za razvitak moderne pravne misli u BiH, u Hrvatskoj ga tek treba proučiti, kako s pozicije njegova djelovanja kao profesora prava i pravnoga pisca tako i, u tom sklopu i izvan njega, kao kršćanskoga mislioca.
