Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu (dalje: ESLJP) u presudi donesenoj 19. svibnja (predmet H. P. i drugi protiv Hrvatske, zahtjev broj 58282/19) odlučio je suprotno od hrvatskih sudova, smatrajući da je ocu kao podnositelju zahtjeva povrijeđeno pravo iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno pravo na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života. Podnositelj zahtjeva, otac dvoje maloljetne djece, osporavao je u svoje ime i u ime svoje djece pred hrvatskim sudovima presudu Županijskoga suda kojom je usvojena žalba majke maloljetne djece te je preinačena presuda i rješenje Općinskoga suda kojom je među ostalim bilo odlučeno da će zajednička djeca živjeti s ocem.
Hrvatski sudovi su prilikom odlučivanja o dodjeli djece na skrb jednomu od roditelja (nakon prestanka bračne zajednice) i prilikom odlučivanja o određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja roditelja i njihove djece, vodili računa o postizanju ravnoteže između zahtjeva za osiguravanjem prava djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti i obveze roditelja da im to pravo osiguraju, s jedne strane, te prava (ali i dužnosti) obaju roditelja na odgoj djece, s druge strane. Kontakt djece s oba roditelja pretpostavka je uspješnoga ostvarivanja prava djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti te su sudovi, sagledavši sve osobite okolnosti konkretnoga slučaja, odlučili u skladu s načelom najboljega interesa maloljetne djece stranaka.
S druge strane, ESLJP nije zauzeo jednak pravorijek, smatrajući da su sudovi ipak povrijedili pravo oca na poštovanje obiteljskoga života, odnosno, članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Taj je sud utvrdio da među strankama, roditeljima maloljetne djece, nije bilo sporno da je majka djecu emocionalno zlostavljala jer su gotovo svi stručni nalazi i mišljenja upozoravali na njezine neadekvatne roditeljske metode. U izvješću Poliklinike za zaštitu djece Zagreb od 10. lipnja 2016. jasno je navedeno da je njezino ponašanje bilo emocionalno zlostavljanje djece, što je ona priznala i tijekom kaznenoga postupka koji je proveden protiv nje. Stoga je ESLJP smatrao da su sudovi prethodno navedeno trebali ozbiljnije uzeti u obzir prilikom donošenja odluke je li u najboljem interesu djece živjeti s majkom ili ocem. Međutim, sudovi su, iako svjesni situacije u kojoj djeca žive, umjesto promptnoga djelovanja s ciljem zaštite to dvoje djece od dokazanoga zlostavljanja, u postupku za skrbništvo koji je trajao više od tri godine u konačnici odlučili da djeca trebaju živjeti s majkom.
ESLJP je pritom razloge koje su ponudili hrvatski sudovi, ponajprije Županijski sud, a to je da je majka pristala pohađati nastavu roditeljstva i da su generalno mala djeca privrženija majci, smatrao nedovoljno uvjerljivima, i to stoga što ne vidi kako bi pohađanje tečajeva roditeljstva i spoznaja majke da njezino prijašnje ponašanje nije bilo primjereno moglo imati odlučujući utjecaj na odluku o skrbi, imajući u vidu brojna stručna mišljenja i preporuke nadležnoga centra za socijalnu skrb koji upozoravaju na opasnost od daljnjega emocionalnoga zlostavljanja, posebice s obzirom na novi kazneni postupak koji je bio u tijeku protiv majke u vrijeme donošenja posljednjih sudskih odluka. Nadalje, ESLJP nije suglasan sa stajalištem Županijskoga suda da potencijalni rizik ponavljanja neadekvatnoga roditeljstva štetnoga za djecu ne može biti dovoljan razlog za promjenu postojećega dogovora o skrbništvu jer je to bila samo pretpostavljena buduća mogućnost; naime, ESLJP je stajališta da se postojanje takvoga budućega rizika mora uzeti u obzir pri procjeni najboljega interesa. ESLJP se nadalje kritički osvrće na stajalište Županijskog suda da su mala djeca obično više privržena majci, smatrajući ga stereotipnim i diskriminirajućim prema muškarcima te pristranim argumentom koji ne može biti relevantan ili dostatan u okolnostima konkretrnoga predmeta, u kojem su djeca izričito izjavila da su podjednako vezana uz oba roditelja i da nemaju jasnu predodžbu s kojim roditeljem žele živjeti. Stoga je ocijenio da Županijski sud nije iznio relevantne i dostatne razloge koji bi upućivali na to da je provedenim detaljnim ispitivanjem cjelokupne obiteljske situacije taj sud dao uravnoteženu i razumnu ocjenu činjenica, odlučujućih za najbolji interes djece. Slijedom navedenoga, ne samo da je Županijski sud prekoračio široko postavljene granice slobodne procjene koju sudovi imaju, nego nije ni učinkovito zaštitio maloljetnu djecu od daljnjega mogućega zlostavljanja u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi.
Tom je presudom ESLJP upozorio na potrebu dubljega i argumentiranijega odlučivanja u osjetljivim postupcima odlučivanja o roditeljskoj skrbi, gdje ispitivanje najboljega interesa djeteta ne će biti samo okvir, nego sama bit sudske odluke.
