U 88. godini preminuo je Martin Sagner, neponovljivi Dudek iz »Gruntovčana«. Kako piše Karmen Miletić, talentirani Podravac Sagner rođen je kao jedno od četvero djece u Novigradu Podravskom 11. kolovoza 1932. Njegova obitelj, inače bavarskoga podrijetla, imala je 16 jutara zemlje pa je iz svoga djetinjstva najviše pamtio slike žitnih polja, guste šume u kojoj se jedne noći bio izgubio i izišao iz nje tek kad je sunce izišlo. Glumom ga je zarazio seoski postolar Jagar, veliki zaljubljenik u kazalište, koji je imao glumačku družinu. Sagner je pripadao drugoj upisanoj generaciji na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, učenicima legendarnoga Branka Gavelle.
Satiričkomu kazalištu »Jazavac« pristupio je 1964., a 1969. prešao je u zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«. »Teško je bilo na početku ja sam bil seljačić … ali volil me profesor Klaić, on je imal kolegij akcentologije. Javno je jednom rekao da sam ja njegov uspjeh (… ). Puno sam puta govorio ‘Balade Perice Kerempuha’ i mislio sam da ih nikad neću zaboraviti… Dakle nisam bil samo Martin Sagner Dudek, nego i Sagner kaj zna Krležu«, govorio je. Glumio je u desetak televizijskih serija (»Gruntovčani«, »Kuda idu divlje svinje«, »Mejaši«, »Inspektor Vinko«) i najmanje je toliko dugometražnih filmova (»Breza«, »Protest«, »Tamburaši«, »Priča iz Hrvatske«), posuđivao je i glas u animiranim filmovima, a posljednji se put pojavio na filmskom ekranu u filmu Antuna Vrdoljaka »Duga mračna noć«, dakle filmu režisera s kojim je surađivao i na popularnim »Gruntovčanima«.
»Ja sam tada bio pomoćni redatelj, pripremao sam glumce. Sjećam se koliko je s Martinom bilo ugodno raditi, to je toliko jednostavan častan čovjek. Imao je svoj posebni glumački svijet, ljude koje je zaista poznavao pretvarao je u svoje likove. Uvjeren sam da je Dudek stvarno postojao, to je bio neki Martinov znanac sigurno, jer to što je on radio bilo je toliko uvjerljivo, to se nije moglo izmišljati. Znam da je Martin sudjelovao u Domovinskom ratu, kao dragovoljac. Nikad se nije time okoristio. Dok je rat trajao, on je ratovao. Kad je rat završio, on je jednostavno prestao pričati«, rekao je Antun Vrdoljak. »Nakon dr. Branka Gavelle, druga osoba koja je obilježila moj život je dr. Tuđman, ja sam u to vrijeme na nagovor dragoga dr. Tuđmana ušao i u politiku. Dr. Tuđman mi je doslovce rekao: ‘Meni treba pomoć.’ Ako vas netko zamoli da mu pomognete, kak bute rekli ne. Ja to ne znam reći. Zato sam otišel pomoći. Kad sam videl da sam napravil kaj sam napravil, zamolio sam ga da se ja više ne bi time bavil. Pustil me je, ali dosta žalostan, rekel je: ‘Svi me ostavljate.’ Ja sam pomogel hrvatsko žito žeti i hrvatsko žito obraniti i Tuđman me nagradil sa šest odličja«, rekao je Sagner. Potvrdio je to svojedobno izjavivši: »I u Saboru sam bil Dudek!« Glumac Martin Sagner bio je jednako voljen u čakavskom kao i na kajkavskom području.
Kako piše Andrijano Milovan, iznos novca koji iseljenici šalju u Hrvatsku u godinu dana skočio je čak 74 posto. Hrvatski iseljenici prošle su godine svojim obiteljima, rodbini i prijateljima u Hrvatskoj poslali čak 1,74 milijarde eura ili oko trinaest milijardi kuna, pokazuju novi podatci Eurostata. Riječ je o golemom rastu doznaka iz inozemstva u odnosu na 2017. godinu kada su transferi novca dijaspore u Hrvatsku, prema podatcima Eurostata, iznosili nešto više od milijardu eura, odnosno 1,004 milijarde eura. Velik skok pritom bilježe kako uplate hrvatskih građana koji žive u drugim članicama EU-a, a koje su porasle sa 566 milijuna eura u 2017. godini na 921 milijun eura u prošloj godini, tako i hrvatskih građana u trećim zemljama, čije su uplate subjektima u Hrvatskoj skočile sa 505 milijuna eura u 2017. godini na 822 milijuna eura u 2018., otkrivaju podatci Eurostata. Hrvatska se time po visini doznaka svoga iseljeništva svrstala blizu vrha ljestvice u EU-u. Očekivano, od država EU-a najviše novca stiže iz Njemačke i Austrije, a posljednjih godina snažno rastu doznake iz Irske. Iznos doznaka upućuje na to da se iseljenici još nisu počeli pripremati za trajan ostanak izvan Hrvatske. Analiza stručnjaka pokazuje da se, unatoč povećanu iseljavanju iz Hrvatske, velik dio novca iseljenika vraća u Hrvatsku. To pokazuje da oni u inozemstvu još nisu počeli s pripremama za trajni ostanak, poput uzimanja kredita, što upućuje na zaključak da bi se mnogi od njih mogli vratiti.
U znak sjećanja i zahvalnosti prema svim poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu Mihael Galiot pješači od Splita do Vukovara. Taj dragovoljac hrvatski branitelj zaputio se sam samcat na put dug 650 kilometara, bez ikakve pratnje, osiguranja, prethodnih priprema, naoružan samo ljubavlju prema Hrvatskoj i željom da oda počast svim poginulima za slobodu Hrvatske. Snježani Šetki je rekao da je taj put do Vukovara odredio Bog i da on samo vrši njegovu volju. »Sluga sam njegov ponizni. Sam osobno ne bih nikad išao da me Bog ne vodi na ovo hodočašće.« Taj umirovljeni pripadnik 4. gardijske brigade HV-a odredio si je 18 dana za taj put. Naoružan samo škapularom oko vrata, na kojem je s jedne strane Srce Isusovo, a s druge strane Srce Marijino, s krunicom u ruci i križem na leđima, dosad je već pregazio dobar dio puta. »Činim ovo za sve poginule hrvatske branitelje. Išao sam već 2012. godine u Vukovar sam, nitko nije znao, pa mogu i sada, a pješačio sam i do Marije Bistrice za sve poginule svećenike. Meni to dođe kroz molitvu i ja krenem. To je poziv od Boga. Slabo gledam televiziju, slušam samo Hrvatski katolički radio, a politika me ne zanima. Cijelu korizmu provodim na kruhu i vodi. To je moj put. Dva tjedna prije puta strašno me boljelo u prsima, ali svejedno sam odlučio ići. Bog se za sve pobrine. On sve providi.« Julija Budimir Bekan, kad je doznala za njegov plan, nastojala je pomoći kontaktima po Hrvatskoj, a objavljuje i njegove slike na Facebooku. »Ona je 1. studenoga došla na misu u našu bivšu vojarnu na Dračevcu i zaprepastila se kako nitko ne zna ništa o mojem putu.« Prvo mjesto nakon Splita bio mu je Crivac, gdje je prespavao kod čovjeka kojega nije vidio petnaest godina i koji mu je pomogao pri putu. Pješačio je od Knina preko Gračaca, Udbine, Korenice, Rakovice, Slunja, Cetingrada… bio je na Plitvicaam na mjestu pogibije prvoga hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića, potom u Hrvatskoj Kostajnici na Baniji gdje je stradao snimatelj Gordan Lederer, išao je i na Zrin, jer ga je potreslo saznanje o pobijenim Hrvatima među kojima je bilo i dijete od petnaest dana. Prešao je Kostajnicu i Jasenovac… Na svoj put uzeo je drveni križ koji mu je od maslinova drva napravio Ante Labrović iz Ražina. Težak je 2-3 kilograma, a na njemu je urezano geslo Četvrte brigade »In hoc signo vincis«. U podnožju križa uklesan je znak brigade, a u sredini je raspeti Krist. Bolovao je od PTSP-a, patila je i obitelj. »Bio sam katastrofa. A onda sam počeo odlaziti u ‘Tabor’ na duhovnu obnovu k o. Zvjezdanu Liniću i preporodio se.« Dnevno propješači između 25 i 37 kilometara: ima svoj cilj: stići u Vukovar 18. studenoga.
