»EVANĐELJA DJETINJSTVA« Pracrkva, crkveni otci i njihov »Božić prije Božića«

Tek se sa stjecanjem slobode ispovijedanja kršćanske vjere u Rimskom Carstvu i s uspostavom svetkovine Božića – prvi dokument koji ga spominje i veže uz 25. prosinca Filokalijev je kronograf iz 354. godine – može govoriti o »božićnoj« kršćanskoj literaturi u današnjem smislu riječi. No to ne znači da je temeljna božićna istina, da je Bog postao čovjekom, bila odsutna. Prije se može reći da je bila nužna. Osim toga, prva je Crkva imala na raspolaganju takozvana »evanđelja djetinjstva« (prva dva poglavlja Evanđelja po Mateju i Evanđelja po Luki), jednako kao što ih i mi danas imamo.

Ako Isus Krist nije i pravi Bog i pravi čovjek, sa svim što biti čovjek sa sobom nosi, kršćanski je navještaj o spasenju na klimavim nogama. Ako je samo čovjek, ma kako izvanredan bio, ne može biti Spasitelj. No ako je njegovo čovještvo samo neki privid, onda Bog nije za stvarno postao čovjekom, onda pada u vodu navještaj neizmjerne Božje ljubavi, milosrđa i solidarnosti s čovjekom: Bog čovjeku i dalje ostaje nedohvatljiv, a kršćanstvo nije više od bilo koje druge religije, pokušaj čovjeka da se, držeći se određenoga sustava vjerovanja, obreda i poštujući određene zapovijedi, nastoji svidjeti Bogu.

Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo za vrijeme cara Trajana. Osuđen »ad bestias«, da bude bačen pred zvijeri, putovao je – piše Euzebije Cezarejski – u Rim, pri čemu se zaustavljao u gradovima na putu i propovijedao, a napisao je i sedam poslanica. U jednom od tih pisama, Poslanici Tralcima, upozorava: »Budite stoga gluhi kad vam netko govori ne kazujući o Isusu Kristu da je iz plemena Davidova, od Marije; da je uistinu rođen, da je jeo i pio; da je uistinu progonjen pod Poncijem Pilatom.«

Ovdje istaknutu Isusovu povijesnost kao dio njegova čovještva otac iz vremena Pracrkve u Poslanici Smirnjanima potvrđuje, ali i proširuje božanskim elementom, napisavši da su kršćani »sigurni glede našega Gospodina da je uistinu od Davidova plemena po tijelu, Božji Sin po volji i sili Božjoj, uistinu rođen od djevice, kršten po Ivanu kako bi se po njemu ispunila sva pravednost«.

Nešto više od stotinu godina kasnije nastao je zapis »Apostolska predaja«, »Traditio apostolica« – pripisuje se Hipolitu Rimskomu koji je umro 235. godine – koji detaljno opisuje kršćansku liturgiju. Opisujući obred krštenja, spis govori o trostrukom uranjanju glave pod vodu, svaki put nakon pozitivnoga odgovora na pitanje: »Vjeruješ li (u Oca, Sina, Duha Svetoga)?« Početak prvoga dijela drugoga pitanja glasi: »Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po djelu Duha Svetoga od Djevice Marije…?«

Isti zapis, »Traditio apostolica«, govoreći o euharistiji, prenosi anaforu (kanon, euharistijsku molitvu), koja započinje riječima: »Zahvaljujemo ti, Bože, po tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu kojega si, u posljednja vremena, poslao kao Spasitelja, Otkupitelja i Glasnika svoje volje. On je tvoja nerazdvojna Riječ, po kojoj si sve stvorio i koja ti omilje. Ti ga posla s nebesa u krilo djevice. U njezinoj se utrobi utjelovio; pokazao se kao tvoj Sin, rođen od Duha Svetoga i od Djevice.«

Jedan od sažetaka »Božića prije Božića«, tj. vjere koja je u biti božićna premda Božić još nije bio ustanovljen, redci su iz djela »Adversus haereses«, »Protiv krivovjerja« (bio je to gnosticizam) sv. Ireneja Lionskoga. »Božja se Riječ nastani među ljudima i postaje Sinom čovječjim kako bi navikla čovjeka da razumije Boga te kako bi navikla Boga da se nastani u čovjeku prema volji Očevoj. Zato nam je sam Bog dao kao ‘znak’ našega spasenja onoga koji je, rođen od Djevice, Emanuel; ta sam je Gospodin spasio one koji po sebi nisu imali nikakve mogućnosti spasiti se. Prorekao je to sam Izaija: ‘Budite jake, ruke klonule i koljena klecava, ne bojte se, preplašena srca, ukrijepite se; Evo Boga našega, on sam hita da nas spasi’ (Iz 35, 4). To znači da ne po nama, nego po Bogu koji nam pomaže imamo spasenje.«

Sa slobodom kršćanima došao je i posebni blagdan Kristova rođenja, Božić. Teško je među istočnim i zapadnim otcima naći značajnije ime a da se nije bavilo božićnom tematikom. Već se tada počinju isticati različiti aspekti Božića, nadahnuti evanđeljima, pri čemu se uvijek kružilo oko »stare« temeljne istina da je Bog postao čovjekom i njezine najkraće moguće formulacije: »rođen od Djevice«. Za primjer – da još jednom podsjetimo na velikoga Dalmatinca – poslužit će dio božićne propovijedi sv. Jeronima (+ 420.): »O kad bih mogao vidjeti one jasle u kojima je ležao Gospodin! Sada smo mi kršćani, kao znak poštovanja, maknuli jasle od blata i postavili one od srebra. No za mene su dragocjenije one koje su odnesene. Srebro i zlato priliče poganskomu svijetu: kršćanskoj vjeri priliče jasle od blata. Onaj koji je rođen u tim jaslama prezire zlato i srebro. Ne kudim one koji su to učinili kako bi mu iskazali počast (kao, zapravo, ni one koji su izradili zlatno posuđe za hram); nego se divim što se Gospodin, Stvoritelj svijeta, rađa u blatu.«