»Biti aktivnim laikom Crkve zaista je povlastica, a ja sam je imala tijekom cijeloga života. Mislim da su vjera i razumijevanje njezinih istina milost dana od Boga, koja se onda mora hraniti cijeli život da bi donosila plodove. Još jedna milost jest od rođenja biti okružen ljudima koji čovjeka potiču na aktivan duhovni život. Tako sam i ja imala povlasticu biti odgojena u katoličkoj obitelji koja je bila temelj moje vjere.« Tako svoje vjerničke temelje opisuje Kristina Jozić, članica zajednice mladih na Svetom Duhu u Zagrebu.
Rođena je 14. siječnja 1999. u Zenici u Bosni i Hercegovini, a s roditeljima, majkom Anom, djevojački Bagarić, i ocem Dragom, te starijim bratom Marinkom i sestrom Sanjom živjela je u Žepču do svoje 18. godine. Od najranije dobi roditelji su je upućivali u duhovni život i objašnjavali koliko je važno koračati s Bogom. Nedjeljom i blagdanima išli su na misu, a djecu su poticali i na sakramentalni život. »Posebno mi se urezala u pamćenje naša zajednička molitva bez koje ne bismo završili dan.
Ni u jednom trenutku nisam osjećala ‘obvezu’, nego sam bila sretna zbog duha ‘zdravoga autoriteta’ kojim su nas roditelji poticali na molitvu, a danas svjedočim da me to na određeni način približilo Isusu i njegovalo moj osobni odnos s njim«, pripovijeda Kristina.
»Odrasla sam u župi bosanskih franjevaca u Osovi, nedaleko od Žepča, župi koja je dala misionara mučenika fra Vjeku Ćurića koji je svoj život izgubio u Ruandi pomažući tamošnjemu narodu tijekom rata. Danas molimo za njegovu beatifikaciju, a svaka pomisao na njega čini me ponosnom jer odmalena promatram njegov kip ispred naše župne crkve koji je tako duboko govorio mojoj duši da sam danas duhovno nerazdvojiva od pokojnoga fra Vjeke, što dosta određuje moju vjeru i odnos prema misijama, siromaštvu i karitativnomu djelovanju. U svojoj sam župi upoznala i zavoljela franjevačku duhovnost i karizmu, sv. Franju i njegovu ljubav prema Kristu. Od najranije dobi aktivna sam u župi pa sam tako najprije ministrirala, zatim se priključila župnomu zboru, a naposljetku i Frami. Moja osnovna škola nalazila se odmah pokraj crkve pa sam tako još kao dijete često svraćala pomoliti se našoj nebeskoj Majci kojoj je crkva posvećena, a i župa smo Uznesenja Blažene Djevice Marije. Marijansku pobožnost zbog toga i danas posebno njegujem.«
»Srednju sam školu pohađala u Žepču, točnije Katolički školski centar ‘Don Bosco’ koji vode salezijanci. Na taj sam se način još nekoliko koraka primaknula vjeri, mogu slobodno reći da se moja vjera produbila. Nakon srednje škole odlučila sam upisati studij novinarstva. Sada sam studentica pete godine Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. U Zagrebu bih voljela i ostati. Volim svoj rodni kraj, ali mogućnosti su tamo jako male da bih radila ono što želim. Super sam se snašla u metropoli, cijelo sam vrijeme u studentskom domu. Radovala sam se novim iskustvima, a i duhovni život dobio je nove prilike za rast jer se u Zagrebu zaista nudi bogat sadržaj za mlade. Sa svojim sam prijateljicama nerijetko nastavila posjećivati duhovne obnove i razna događanja, no uvijek sam htjela više, htjela sam pripadati nekoj zajednici, dati malo više od sebe. Taj korak dogodio se na početku moje treće godine studija. Na poziv moje tadašnje drage cimerice Andreje odlučila sam otići na ‘Duhovno duhovite večeri’ na Svetom Duhu. Bila sam sretna jer imam nju i jer mogu upoznati nešto novo. Tada sam upoznala fra Stjepana Brčinu koji je vodio te susrete četvrtkom.«
»Na mom prvom susretu u listopadu 2019. godine osjetila sam prvi put na poseban način snažnu prisutnost Duha Svetoga. Nigdje se nisam bolje osjećala i odlučila sam dolaziti svaki tjedan na misu i klanjanje. Mjesec dana kasnije prijavila sam se na Svetom Duhu na duhovnu obnovu – tečaj ‘Filip’, koji je škola nove evangelizacije. Na tečaju sam prvi put osjetila ispunjenje do kraja i neizrecivu sreću, osjetila sam ljubav Božju koja se sva u meni razlila i znala sam da je moje mjesto ondje. Tečaj je, uz pomoć mladih, vodio fra Stjepan. Po završetku duhovne obnove rekao je da treba nove evangelizatore. Jako sam željela pripadati katoličkoj zajednici, a ovoj je bio potreban baš netko moje struke pa se tako očitovala Božja providnost.«
»U zajednici su moja zaduženja najčešće vezana uz društvene mreže, zajedno s timom drugih ljudi vodim stranicu na Instagramu ‘Duhovno duhovite večeri’ koja sada ima više od deset tisuća pratitelja. Jako je važan aspekt društvenih mreža jer se na taj način najlakše dolazi do mladih i tako će najprije primijetiti neki vjerski sadržaj. Zbog toga ulažemo puno truda učiniti objave zanimljivima, privlačnima, vrijednima čitanja. Uz to, bavim se i pisanjem članaka, priopćenja za razne portale, prijenosima četvrtkom koji jako puno znače ljudima koji su izvan Zagreba.
Također, kao jedno od najsnažnijih iskustava u mom laičkom životu izdvojila bih sudjelovanje u organizaciji tečaja ‘Filip’. Nakon što sam ga i sama prošla, našla sam se u ulozi predavačice i one koja dalje pred tako velikim brojem mladih prenosi iskustvo Božje ljubavi. Možda još nedovoljno shvaćam važnost toga poziva, ali bez sumnje odgovornost je velika.«
»Još je jedna organizacija ona oko Antunovskoga hoda, hoda uoči svetkovine Svetca Cijeloga Svijeta, i to od našega Antunova svetišta na Svetom Duhu do Antunova svetišta u Sesvetskim Selima ili obratno. Osmislimo bogat program. Uz manje ulične evangelizacije koje se kao zajednica trudimo organizirati što češće, Antunovski je hod veći pothvat za koji se počnemo pripremati već od početka akademske godine, kako duhovno i molitvom tako i sve ostale pripreme. Konkretno, vrlo sam aktivna u plesnoj skupini koja radi na organizaciji kreativnoga evangelizacijskoga performansa s određenom katoličkom porukom.
Biti aktivnim članom crkvene zajednice zna biti teško, bilo zbog neprestanoga služenja i davanja sebe, što može iscrpiti fizički, ali i psihički, zbog svih ostalih obveza koje se moraju prilagoditi. Ali plaća je neprocjenjiva – biti bliže Gospodinu svaki dan sve više i više, produbljivati vjeru, svjedočiti je i steći novu obitelj koja će te štititi i biti na pomoć kad bilo što zatreba. Ono što bih izdvojila jest ljepota plodova koja izlazi iz bliskosti Crkvi, a time i bliskosti Isusu – nepokolebljivo povjerenje koje je postojano i kad krene loše u životu jer očima vjere vidimo da nas Bog ne ostavlja ni sekundu, samo nam još ne daje razumjeti ono što on jasno vidi.«
