»Lana Banana hvali se zamamnim oblinama u badiću, a na pokoji pogrdan komentar uopće se ne obazire!«, »Belgijski napadač se vratio u Inter, navijači u deliriju! Jede samo piletinu i trenira dva sata dnevno!«, »TV-voditeljica je pokazala malo previše, a fanovi su u transu! Je li fotograf preživio?«… Hoću li ja preživjeti takve i slične naslove, delirije i transove, dok učim čitati s mobitela, nakon što nam je ženica Jelica uskratila papirnate novine. Veli, njih čita još samo prava starčad, k tomu »sve vijesti u novinama potpuno su ti iste kao ove na mobitelu«. A i postale su nam preskupe za svaki dan, što je jedini pravi razlog. Ovako ili onako, »hrvam se« s tim pompoznim naslovima, pitajući se zašto im gotovo uvijek završavaju uskličnicima? Valjda da budemo u stanju stalne napetosti, usklika i poklika? Gdje li samo nađu te tekstopisce, imaju li i oni završene ozbiljne fakultete ili su tek diplomirali na stubama sna-lažljivosti? Nadobudno pokušavam zamisliti koliko bih svoj najdraži i jedini vjerski tjednik ja mogao »nabildati« naslovima toga tipa, ali… Predaleko bi me to odvelo. Pa se radije prisjećam kako su nas nekoć, jučer u prošlom tisućljeću, učili da se ta pojava naziva »sezona kiselih krastavaca«. Ono, kad dođe razdoblje ljetnih odmora, bez važnih partijskih sastanaka »CeKaeSKaJua« i presudnih odluka raznih samoupravljačkih tijela, pa su onda novinari prisiljeni pisati o beznačajnostima, o ljudskim tijelima koja naganjaju lopte ili se tek diče njima, o svačemu i ničemu, znači – o »kiselim krastavcima«. Koje se čuvalo u teglicama upravo za te dane »praznoga hoda«, bez pravih vijesti. Ali sad… Pa bar sad ima svega ozbiljnoga o čemu se može pisati, bez otvaranja teglica kiselica! Čak i da »previdimo« rat u Ukrajini (kao da je »otišao na godišnji«?), ima pravih vijesti na sve strane: od ozbiljnih splitskih gradonačelničkih izbora s neozbiljnom izlaznošću, misa nad jamama još nepobrojenih komunističkih žrtava do cijena svakodnevnih namirnica koje su podivljale i prije povratka najnovijega mutiranoga virusa, za koji se pripreme tek stidljivo počinju probijati između vijesti o ljepoticama koje se pokazuju po našim plažicama… Ili, sve do vijesti o vikend-eksploziji koja je dobro poplašila sve nas »glavnograđane«, a koja je u medijima prvo bila »potres« pa »’zaboravljeni’ prelet MIG-a uz probijanje zvučnoga zida«, a – namignuo mi Franc, kad se medijski sve naglo stišalo – »tko zna kad bumo saznali da su nam pak poslali neku leteću prasicu z istoka?«… Uglavnom, imalo bi se o čemu pisati, mogle bi nam na tom pametnom telefonu i pametnije, svježe stvari »iskakati«, ali uporno nam serviraju »kisele krastavce«?!… Možda je tajna baš u tome da više nemaju svoju »sezonu«, nego se negdje netko brine da nam ništa teško i ozbiljno ne sjedne na želudac, pa je nesebično zaključio da je za bolju zabavu i probavu puka najbolje da na jelovniku – baš kao trajnu medijsku hranu – ima kisele krastavce… »Evergreen krastavci«?
