U kinima je vrlo dobar portugalsko-američki film »Fatima« iskusnoga talijanskoga redatelja i suscenarista Marca Portecorva. Temelji se na stvarnim događajima o ukazanju Djevice Marije u Fatimi, u Portugalu, 1917. godine u jeku Prvoga svjetskoga rata, pastirici Luciji i njezinim mlađim rođacima, sestri i bratu Jacinti i Franciscu.
Neovisna je to produkcija, ali jako dobra, vrlo uvjerljiva, s odabirom dobrih i poznatih glumaca, lišena svake patetičnosti i pretjerane sentimentalnosti te najrealističnija dosadašnja inačica. Film je snimljen na izvornim mjestima događaja i na engleskom jeziku, premda bi bilo još bolje da je na portugalskom. Scenografija i kostimografija u skladu su s tim vremenom i podnebljem, i upravo je snaga filma u prikazanoj jednostavnosti i djece i njihove vjere, i života mještana.
Za film je glazbu skladao talijanski kompozitor Paolo Buonvino, koji je uglazbio i dvije nove pjesme »Gratia plena« i »Gloria«, koje izvodi slavni talijanski tenor Andrea Bocelli u odjavnoj špici. Tada se pojavljuju i izvorne, dokumentarne crno-bijele fotografije iz vremena ukazanja.
Film počinje djevojčicom Lucijom (Gil) koja u špilji susreće Anđela mira i zloslutnim slikama rata na zidovima. Zatim u suvremenom dobu u samostanu u Coimbri ostarjela s. Lucija (Braga) razgovara s američkim skeptičnim profesorom Nicholsom (Keitel) koji želi napisati knjigu. Potom se ta dva vremenska niza isprepleću, a završetak je s poznatim čudom Sunca koje se dogodilo 13. listopada 1917. godine i koje je potvrdio Gospino ukazanje.
U filmu je posebice naglašen odnos Lucije i njezine majke te odnos prema Gospi Fatimskoj (Joana Ribeiro). Ističe se gradonačelnik Arturo kojega vrlo dobro utjelovljuje Goran Višnjić, a prikazani su i predstavnici Crkve u nedoumici.
