Završetak SDS-ove analize dokumenta »Pro memoria«, koji je pomoćni biskup Josip Pavlišić napisao za biskupa Viktora Burića kao svojevrstan podsjetnik na niz tema za njegov posjet »ad limina« papi i Svetoj Stolici, posvećen je različitim kombinacijama i možebitnim odjecima u domaćoj i svjetskoj javnosti ako se pokrene krivični postupak protiv obojice biskupa, učine pretresi njihovih prostorija i slično.
Da spriječe činjenično utemeljenu kritiku istaknutu u »spornom« dokumentu, SDS-ovci su (slično kao nekoliko godina prije SS-ovci) bili spremni na svaku vrstu nedopuštenih metoda, pa i krivotvorenje datuma – antidatiranje: »Druga mogućnost jeste, da se na temelju krivičnog postupka, odnosno izviđanja pokrenutog 30.III. ove godine (radi se u stvari o antidatiranom postupku, ukoliko se za to dobiju sankcije) uzme fotokopija ‘Pro memorije’, a ‘Pro memorija’ da se proslijedi adresantu. Poslije povratka biskupa Burića mogao bi se učiniti pretres biskupskih prostorija. Ukoliko se pronađe kopija izvještaja, onda bi se već na opisani način i sa iznešenim ciljem proveo istražni postupak. Ukoliko se ne dođe do kopije biskupova izvještaja, od biskupa Burića tražila bi se izjašnjenja na osnovi dobivenih podataka o klevetničkom karakteru njegovog izvještaja ‘ad limina’.
Spretnim saslušavanjima mogao bi se eventualno postići utisak, da su informacije dobivene iz inozemstva, a izvjestan dio sumnje bio bi i na svećenicima koji su u Rimu učestvovali i pomagali Buriću, barem u tehničkom pogledu, kod pisanja izvještaja. Prije svega, to bi se odnosilo na svećenika Simčića. Ukoliko bi bilo nužno, moglo bi se poslužiti i legalno dobivenom fotokopijom ‘Pro memorije’. Efekat takve mjere, bez obzira da li bi se išlo na suđenje, ili bi se postupak prekinuo, slično kao u slučaju biskupa Vovka u Ljubljani, bio bi poput efekta opisanog u prethodnoj varijanti, ali bi u odnosu na ostale biskupe ipak bio znatno manji. Kod ove varijante možda bi se uspjelo izbjeći stvaranje nepovjerenja prema slanju izvještaja redovitom poštom na određene punktove i u tome bi ova varijanta imala izvjesnu prednost.
U ovom slučaju moglo bi se postupiti i na taj način, da se originalno pismo na temelju krivičnog postupka, koji bi bio u toku, zaplijeni i ne pošalje adresantu. Već u Rimu to bi biskupa Burića ozbiljno uznemirilo i eventualno bi utjecalo na njega da u svom izvještaju Vatikanu bude umjereniji, jer će pretpostaviti da će po povratku u zemlju biti pozvan na odgovornost. Ako se tako postupi, onda, naravno, treba original ‘Pro memorije’ otvoreno koristiti u istražnom postupku nad Burićem i Pavlišićem, a negativne posljedice, obzirom na to, biti će iste kao i u slučaju primjene prve varijante.
Treća mogućnost bila bi u tome, da se ‘Pro memorija’ iskoristi kao vrijedna informacija i orijentacija za rad i podatak o karakteru izvještaja biskupa Burića Vatikanu.«
Završetak SDS-ova uratka govori o zločinačkom karakteru jugoslavenskoga pravnoga sustava (o pravdi i ljudskim pravima nema smisla uopće govoriti), koji već unaprijed predviđa »potrebu za krivičnim gonjenjem« bilo koje »nepoćudne« osobe, u konkretnom slučaju dvojice biskupa: »Ukoliko bi se jednom kasnije ukazala potreba za krivičnim gonjenjem biskupa Burića i Pavlišića, možda bi se uspjelo pretresom doći do prijepisa ‘Pro memorije’, jer je vjerojatno da će biskupi htjeti imati pribilježene činjenice, koje su koristili za izvještaj ‘ad limina’, ako ne radi čega drugog, a ono radi kontinuiteta kod podnašaja idućih izvještaja.
Napominjemo, da konkretne činjenice i obrazloženi navodi vatikanskoj propagandi pružaju mogućnosti, da prema potrebi koristi materijal za klevetničku kampanju protiv naše zemlje. Materijali ovakve vrste dobiveni od samih biskupa smatraju se u Vatikanu autentičnim i Vatikan ih koristi u svojim najuglednijim listovima, agencijskim biltenima i tome sl., kada smatra da je to oportuno.«
Svakoga se vjerničkoga okupljanja onodobna vlast pribojavala, čak i liturgijskoga, pa je tako doušnik »Lovro« imao zadaću izvijestiti »Stanicu narodne milicije u Senju« o svim detaljima »opasne« proslave Uskrsa g. 1959. u senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije. Primio ju je i obradio milicijski vodnik Anton Vidulin 29. ožujka 1959.: »Noću između 28. i 29.III.1959. godine od 23,15 do 1,30 sati trajala je misa polnoćka u Senju, na kojoj sam i ja bio. Na misi bilo je svega oko 400 osoba. Veći je broj bio ženskih i to starije dobi, a manji broj muškaraca i djece. Muške omladine bilo je sasvim mali broj. Misu su održali svećenik Kraljić, Banić i jedan fratar iz Zadra. Propovijedi na toj misi uopće nije bilo. Taj fratar nalazi se u Senju već tjedan dana i održao je već tri propovijedi, ali nije ništa u njima nešto značajno istakao.
Dana 29.III.1959. godine u 9,30 sati pa do 10 sati bila je procesija, koja se kretala od katedrale Vitezovićevom ulicom, Širokom kontradom i ul. Petra Preradovića natrag u katedralu. Poslije toga je od 10 – 11 sati održana vela misa. U toj procesiji, kao i na misi, bilo je također oko 400 osoba. Mogu kazati da prošle godine bilo je mnogo više. Misu je održao svećenik, odnosno biskup Burić, svećenik Kraljić i Banić. Propovijed održao je biskup Burić. U propovijedi je biskup Burić govorio najviše u vezi uskrsnuća Krista, a između toga, naročito je naglasio, da su nekada bili svećenici proganjani i da su morali misiti u katakombama. Da su bili kažnjavani mučenički i ubijani, ali da nisu popustili, već da su vjeru širili i dalje iako su bili teški uslovi, tako da su na taj se način i do danas uzdržala. Tako da katolička vjera postoji i danas. Da nije ni danas crkva i njezino svećenstvo svugdje baš potpuno slobodno u svome radu, ali da to ne znači ništa, da treba se boriti i biti svjestan. Da su nekada se također apostoli borili pod teškim uslovima i širili vjeru katoličku, tako da treba i danas svaki vjernik, pa makar u tome bude sprečavan, da ne smije popustiti. Dakle, da se crkva već od davna vremena iako je u historiji bilo nastojanja da se uništi, tako da će i ubuduće se zadržati, iako postoje i danas nastojanja u njezinom uništenju, odnosno uništenju katoličke vjere, a da će prije svi oni, koji su protiv crkve i vjere nestati po volji božjoj.«
Iz završetka dopisa vodnika Antona Vidulina čini se kako nije imao previše povjerenja u podatke doušnika »Lovre« ili je možda htio nadređenima istaknuti vlastitu angažiranost, savjesnost i pouzdanost, jer je Državnoj sigurnosti Kotara Rijeka dopisao: »Broj osoba na procesiji i misi sam provjerio i sam, te sam utvrdio isto što je izjavio i suradnik.« O intelektualnoj »Lovrinoj« razini govori vodnikova zadnja rečenica u izvješću: »Suradnik je izjavio, da mu malo smeta surađivati s nama, te da bi želio o tome završiti, a najviše radi toga, jer nije sposoban pamtiti sve što se na propovijedi govori.«
No, tko zna, možda je to bio tek njegov izgovor da se otarasi doista prijezira vrijedna doušničkoga posla.
NASTAVLJA SE
