Iako se već moglo nazrijeti da je onodobni senjsko-modruški pomoćni biskup Josip Pavlišić bio »kost u grlu« komunističkim vlastima, u nastavku saslušanja biskupa Viktora Burića 20. ožujka 1956., pred isljednikom Dušanom Dekanićem i zapisničarkom Maricom Štiglić, razlozi postaju jasniji, posebice iz isljednikova pitanja:
»Vaš pomoćni biskup Josip Pavlišić, generalni vikar za senjsko-modrušku i hrvatski dio senjske biskupije bio je pozvan kao svjedok u našu ustanovu, a umjesto da svjedoči i razjasni okolnosti radi kojih je bio pozvan, ponio se na saslušanju nestašno, neozbiljno i neodgovorno, jer je za vrijeme saslušanja sjedio i žmirio hineći spavanje i na ovakav nedostojan način demonstrativno ignorirao zakonske propise, koji ga kao građanina FNRJ-e obvezuju da u smislu čl. 224 st. 2 ZKP-a svjedoči. Pošto je već i ranije bilo sličnih postupaka od strane odgovornog funkcionera biskupije kojima ste vi ordinarij, pozivate se da objasnite, kakav je Vaš stav prema iznesenim demonstrativnim istupima spomenutog i u kojoj mjeri biskupa Pavlišića treba ocijeniti kao odgovornog?«
Biskup Burić odgovorio je smireno i polagano:
»Na gornje pitanje neću dati odgovora jer ne znam koji su bili motivi kod biskupa Pavlišića da se ovako vladao. Vi vidite kakav je moj stav – ja odgovaram, a biskup Pavlišić nije maloljetan, pa prema tome je svjestan svojih postupka.«
Isljednik se, očekivano, nije zadovoljio odgovorom, nego je razgovor, zapravo ispitivanje nastavljeno:
»- Koje ovlasti ima biskup Pavlišić na osnovu dekreta kojim je postavljen za pomoćnog biskupa, koje dužnosti osim toga vrši i za koje biskupije?
– Biskup Pavlišić ima sve ovlasti generalnog vikara koje stoje u zakoniku crkvenog prava, kao i sve specijalne ovlasti ordinarija. Prema tome ima i sve dužnosti koje vrši ordinarij. Ove sam mu dužnosti i ovlasti dao kad usljed bolesti nisam bio sposoban da sve vršim. Posebno sam mu povjerio brigu za sjemenište i odgoj svećeničkog podmlatka uopće.
– Na koji ste Vi način utjecali na biskupa Pavlišića kao njegov ordinarij da vis – a vis društvenog uređenja ustavnog poretka i zakonskih propisa postupa na način kako je to ranije rečeno?
– Na stav biskupa Pavlišića, obzirom na sadržano u pitanju, nisam utjecao. Za kaznu kojom je bio kažnjen od strane suca za prekršaje savjetovao sam mu neka je plati.
– Što ste poduzeli da biskup Pavlišić svojim ličnim raspoloženjem i postupcima ne ugrožava interese ustanova u kojima je odgovorni funkcioner?
– Nisam poduzeo ništa.«
Na kraju zapisnika dodane su isljednikove riječi kojima je biskupa Burića ponovno sutradan pozvao na saslušanje:
»S obzirom na ranije po Vama konstatiranu želju da bi htjeli najprije razgovarati s biskupom Pavlišićem i čuti od njega koji su ga momenti potaknuli na njegov stav tj. stav šutnje kad je bio pozvan kao svjedok, ovim Vas putem pozivamo za sutra u 9 sati.«
Biskup Burić odazvao se i tom pozivu, o čemu je također sastavljen kratak zapisnik:
»NASTAVAK SASLUŠANJA SVJEDOKA BURIĆ DR. VIKTORA, dana 21.III.1955. (očita tiskarska pogrješka jer je trebalo stajati – 1956.!, op. a.) GOD u 9 sati – generalije kao naprijed.
Prema jučer na saslušanju izraženoj želji pristupa i daje sljedeću izjavu:
U vezi sa pitanjem koje mi je jučer bilo postavljeno glede vladanja moga pomoćnog biskupa za njegova preslušavanja, pitao sam ga razloge njegova držanja. On nije htio ulaziti u to pitanje pa nisam mogao od njega dobiti odgovora. Rekao sam mu da je punoljetan, pa prema tome da mora biti svjestan i posljedica koje će snositi na takovo držanje. Drugo ne bih imao na to primijetiti.«
Zanimljivo je i izvješće Sekretarijata za unutrašnje poslove Narodnoga odbora kotara Rijeka upućeno Državnomu sekretarijatu za unutrašnje poslove od 24. travnja 1958. (br. 481), koje je potpisao Savo Bogdanović, o posjetu biskupa Burića Zagrebu istoga mjeseca. Iz izvješća je očito kako su i svi ostali (nad)biskupi bili pod stalnom »prismotrom« (»operativnom obradom«) jugoslavenske tajne policije. Konkretno, tijekom posjeta biskupa Burića Zagrebu u detalje se prenosi njegov razgovor sa zagrebačkim »nadbiskupom« Franjom Šeperom (pogrješno, jer je nadbiskup postao 1960., op. a.) a na kraju izvješća izrijekom se navodi:
»Gornje podatke Vam dostavljamo isključivo za Vašu informaciju, jer su dobiveni preko suradnika.«
Teško je iz sadržaja izvješća kategorički ustvrditi o kojem je policijskom suradniku riječ, no izvješće donosi najvažnije podatke o Burićevu posjetu:
»Senjsko-modruški biskup Burić došao je u Zagreb u utorak dne 15.IV. o.g. i zadržao se u Zagrebu do 22.IV. kada je rano ujutro otputovao za Rijeku i Senj zbog blagdana sv. Jurja. Burić po svom dolasku u Zagreb kazao je, da je došao ponajviše radi pregleda očiju i zaista je išao u bolnicu na Rebro. Burić je bio na ručku kod kanonika Borića. Stanovao je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu i u nekoliko navrata razgovarao je s nadbiskupom Šeperom. Što se tiče Šeperove namjere da ide u Rim, Burić je rekao da je on mišljenja, da neka Šeper samo ide. Za sebe je Burić kazao, da namjerava u Rim ići tek iduće godine, jer da sada ne može. Dodao je, da želi ići u Lurd, a u Francuskoj da ima jednu gospodju dobrotvora, koja je voljna financirati njegov put.
NASTAVLJA SE
