U znanstvenom eseju »Poremećaji prehrane i mimetička želja« René Girard (1923. – 2015.), francuski povjesničar i antropolog, pokušao je otkriti i objasniti uzrok pojave anoreksije i bulimije. Esej je objavljen još 1996. godine, dok je Girard bio profesor na sveučilištu Stanford, gdje je svjedočio epidemijskoj pojavi mršavosti, dijetne histerije i prehrambenih poremećaja kod studentica.
Kritički esej francuskoga akademika još uvijek je predmet znanstvenih rasprava i studija, jer je, čini se, njegova dijagnoza mnogo točnija od pokušaja drugih da shvate patološko izgladnjivanje uočeno kod djevojčica i žena: »Žene s kompulzivnim poremećajem prehrane žele biti mršave i većina je nas toga svjesna jer većina nas također želi biti mršavija. Svi zapetljani sustavi tumačenja, o spolnosti, društvenim klasama, moći ili tiraniji muških nad ženama, jednostavno se spotiču preko te jednostavne, ali nepobitne činjenice.« Poremećaj prehrane Girard smatra intelektualnim izazovom, jer su na tom pitanju mnoge škole i teorije na »liberalnim« sveučilištima doživjele svoj bankrot.
U nedavno objavljenom radu, Mattias Strand sa sveučilišta Karolinska u Stockholmu posebno razmatra Girardovu mimetičku tezu, kojom se mogu objasniti ekstremni oblici »dijetnoga mazohizma« – anoreksije i bulimije (Culture, medicine and psychiatry 2018, 42, 552). Strand podupire Girardovo stajalište da je vitkost tijela postala mimetička želja, opsesivni predmet oponašanja, a anoreksija i bulimija rezultat su metastaze mimetičkih ciklusa. Prema Girardu, mimetičku želju za predmetima, svojstvima ili ponašanjima stvara bližnji koji ih čini poželjnima: »Čovjek je biće koje je izgubilo dio svojega životinjskoga nagona kako bi došlo do onoga što zovemo željom. Kad jednom zadovolje svoje prirodne potrebe, ljudi snažno žele, ali ne znaju točno što, jer ih ne vodi ni jedan nagon. Nemaju vlastitu želju. Želji je svojstveno da traži uzor.«
Girard smatra da poremećaj prehrane, koji povezuje opsjednutost masom tijela, gladovanje i povraćanje, pripada novijoj povijesti, a početak mimetičke eskalacije pronalazi u ponašanju austrijske carice Elizabete (žene Franje Josipa I.), poznatije kao Sisi: »Ona je najvažniji mimetički model. Ona se predstavljala kao ‘nova žena’. Budući da je bila nesretna kao žena i majka, tražila je svoj novi identitet. Pokušala ga je pronaći u posebnom kultu tijela, zbog čega je postala prototip moderne napredne žene.« Poznato je da je Sisi u susretima s francuskom caricom Eugenijom (ženom Napoleona III.) započela »obrede« usporedbe i mjerenja veličine struka, što Girard naziva začetkom mimetičkoga suparništva. Upravo je ta kompetitivna dimenzija, rivalstvo među ženama, potrebna za pokretanje mimetičke lavine, imitacijske potjere za sve tanjim strukom i sve manjim indeksom tjelesne mase.
Zanimljivo je da su prvi klinički opisi anoreksije (1860. i 1873. godine) objavljeni upravo u vrijeme velikoga društvenoga utjecaja austrijske i francuske carice. Prve zabilježene pacijentice pripadale su, prema očekivanju, bogatomu staležu društva. To je u skladu s Girardovom tezom o mimetičkom mehanizmu poremećaja u prehrani. Girard tvrdi da danas mnoge žene žele biti anoreksične, ali »srećom, to samo rijetkima uspijeva«. Anoreksične žene nisu zainteresirane za muškarce, one se natječu međusobno, a jedina svrha toga jest – natjecanje samo. Girard također upozorava da suprotno etimološkomu značenju riječi »anoreksija«, anoreksičarke imaju apetit: »Anoreksičarka želi jesti poput nas, čak i više, jer je gladna. No nadljudskim naporima ona trijumfira nad svojim normalnim instinktom i tada ju duh neprirodne vitkosti toliko opterećuje da je umjesto vokabulara moderne psihijatrije bolje upotrijebiti termin demonska opsjednutost.«
S druge su strane žene oboljele od bulimije, koje Girard naziva sestrama anoreksičarki: »Bulimičarke su neostvarene anoreksičarke koje u očaju neuspješnoga izgladnjivanja skreću u drugi ekstrem. A zatim, umjetnim sredstvima poništavaju učinak stalno-ponavljajućih poraza.« Girard upozorava da rituali prejedanja i povraćanja u vrijeme staroga Rima nisu analogni s modernom pojavom bulimije: »U usporedbi s bulimičarkama, dekadentni su Rimljani poput nevinih senzualista. Oni su jeli i povraćali – zbog sebe. Moderne bulimičarke jedu, naravno, zbog sebe, ali povraćaju – zbog drugih, zbog žena koje odmjeravaju njihove strukove. Njihova radikalna sloboda zapravo je ropska ovisnost o tuđem mišljenju.«
Esej o poremećajima prehrane Girard završava kritikom naslovnica modnih časopisa koji su danas zamijenili utjecaj carice Sisi: »Kada bi naši predci vidjeli pantomimu leševa u današnjim medijima, vjerojatno bi prepoznali poruku memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) ili bi ju zamijenili slikom danse macabre (mrtvački ples) sa zidova neke srednjovjekovne crkve. Ako bismo im rekli da poremećeni kosturi zapravo zrače zadovoljstvom, srećom, luksuzom i uspjehom, vjerojatno bi se panično razbježali uvjereni da smo opsjednuti posebno opakim vragom.«
