Najnoviji slučaj otkrivanja kriminala vezan uz »Inu« nameće pitanje zašto hrvatski političari imaju stalan problem shvaćanja stvarnosti. Naime, državni dužnosnici i predstavnici državnih i javnih institucija uvijek se prave iznenađenima kod otkrivanja kriminala. Tada u pomoć zovu odvjetnike koji sve dovode u sumnju i usmjeravaju javno mišljenje u korist svojih klijenata, kako bi se istodobno vršio neizravan pritisak na sudstvo.
Osumnjičenima se dopušta rastezanje postupaka, a time odgađanje i izbjegavanje odgovornosti. Tomu pridonose i brojni diletantski propusti policije i drugih istražnih tijela. Kada se postupak bliži kraju, okrivljenici bježe u susjedne države, a protiv izručenja koriste se dvostrukim državljanstvom svoje »rezervne domovine« i tamo čekaju zastare. Susjedne države (najčešće BiH) koje zbog političkih razilaženja ne poštuju dogovorene reciprocitete ne izručuju »svoje« građane, tobože štiteći njihove interese.
Takva uzajamna nepovjerenja među susjednim državama štite kriminalce koji nakon nastupanja zastara ponovno uživaju slobodu kretanja jer su pravno nekažnjavani.
Takvu ponašanju pridonosi i okolnost da hrvatski državni dužnosnici i državna tijela prešutno pristaju da ih se povremeno prikazuje indolentnima prema liku »indolentnoga mužeka«, kojega se u literaturi često smatra simpatičnim. U svim ostalim slučajevima žele da ih se smatra vrhunskim profesionalcima koji rade savršeno i bez pogrješaka. Zaboravljaju pritom da »vrhunska profesionalnost« nije nikakvo jamstvo za moralnost i poštenje.
Neki političari ili dužnosnici, uključujući i članove nadzornih i upravnih odbora (sadašnjih i bivših), u slučajevima otkrivanja kriminala naglo se »probude« i odlučno tvrde da u vrijeme njihova mandata nisu mogli za to znati jer se kriminal događao »dan prije« njihova preuzimanja dužnosti. Zaboravljaju pritom da su u nastupnim govorima obećavali da će prije svega »snimiti zatečeno stanje« pa tek nakon toga objaviti svoj program. Očito da »zatečena stanja« nisu bila predmet njihovih interesa, a posebno ako se radilo o kriminalu. Kada mediji upozore na kriminal ili ga samo nanjuše, ovi »indolentni mužeki« počnu se javno prati, ali tako da daju intervjue u kojima optužuju druge (ili svoje prethodnike ili nasljednike) ili se opravdavaju nepredvidivim objektivnim okolnostima.
Prosječan građanin može s pravom zaključiti da političari i menadžeri ne čitaju propise, posebice Zakon o trgovačkim društvima koji jasno i detaljno propisuje ovlaštenja i obveze članova nadzornih odbora i uprave. Zato za te obveze i ovlaštenja snose odgovornost i dobivaju goleme plaće nezamislive većini građana. Nasuprot tomu, kada je riječ o njihovim otpremninama, svi se pozivaju na svoje menadžerske ugovore koji obvezuju prema načelu »Pacta sunt servanta« i njihovu tajnost.
Menadžeri »Ine« potporu dobivaju i od nadležnoga ministra koji stalno naglašava da članovi uprave imaju tzv. »regularne ugovore« koji su poslovna tajna, a posebno otpremnine, kojima se zajamčuje ekonomska sigurnost menadžera nakon prestanka ugovornoga odnosa. Međutim ne osvrće se na činjenicu da ako je ugovor raskinut zbog kriminala, dakle nije poštovan u svim njegovim odredbama, ugovor ne vrijedi u cjelini, pa to vrijedi i za obvezu isplate otpremnina. Zato ih se ne smjenjuje, nego se traži samo da oni samo daju ostavke, kako im se ne bi dalo otpremnine dok šteta od gotovo milijardu nije bitna.
Pokušaji relativiziranja i poopćavanja odgovornosti s namjerom da se okrivi nedorečeni zakon, pa i politički sustav, zapravo su manipulacije javnim mnijenjem. Pokušava se skriti ili ublažiti odgovornost za pljačke i krađe državne imovine. U slučaju »Ine« pojedina saborska tijela donose zaključke kojima se utvrđuju određeni propusti mjerodavnih državnih agencija, ali bez posebnoga imenovanja odgovornih osoba. Propušta se, zapravo namjerno izbjegava utvrđivanje stvarnih činjenica, kao i navođenje imena odgovornih, iako je svaka kaznena odgovornost posljedica djelovanja ili propusta točno određenih osoba s punim imenom i prezimenom. Poznatu latinsku poslovicu »Nomen est omen« (sve je u imenu) uzimaju u obzir samo mediji, izlažući se opasnostima da ih imenovani tuže. Za političare navođenje imena i prezimena dolazi u upotrebu tek kada se radi o političkim obračunima.
Država u skladu sa svojim Ustavom i drugim zakonskim propisima ima obvezu štititi građane, ali i sebe od kriminala, jer samo će tako zadržati povjerenje svojih građana u njezine institucije.
