U prošlosti su diktatori svoje bivše suradnike, koji su u nekom trenutku pali u njihovu nemilost, uklanjali s povijesnih fotografija tako što su naređivali »retuširanje« njihovih likova. Po sličnom se principu i danas »retuširaju« nepoželjni u javnom prostoru, najčešće zbog njihovih »konzervativnih stajališta«. U zadnjih desetak godina ta je praksa dobila i svoje ime – kultura otkazivanja.
O fenomenu otkazivanja koji je snažno ukorijenjen u zapadnjačkom medijskom prostoru, koji na mala vrata ulazi u hrvatski kontekst i na koji valja upozoravati i djecu i mlade, pozabavio se i projekt »Obitelj i mediji«, koji je kao primjer otkazivanja nepodobnih naveo i skandal s otvaranja ljetnih Olimpijskih igara u Parizu.
Temeljna ideja koja je vodila tu »operaciju«, napominju iz »Obitelji i medija«, zamisao je da se treba pošto-poto udaljiti od kršćanstva, koje se želi prikazati kao ostarjelo i opskurno, do te mjere da se u javnom prostoru želi izbrisati svaki kršćanski trag, kao da kršćanstvo nikada nije postojalo u Francuskoj. No pred takvim nasiljem, potiču iz »Obitelji i medija«, treba zauzeti stav. Za početak je, u konkretnom slučaju pariških Olimpijskih igara, dovoljno istaknuti činjenicu da unatoč medijskoj slici ipak postoji i drugo lice Francuske, koje je itekako svjesno svojih kršćanskih korijena. »Dakako da svi Francuzi ne dijele stajalište da je kršćanstvo nešto što je zastarjelo i jasno je da ne žele svi Francuzi zatrti kršćanske korijene svoje domovine. Takvo zatiranje želi kultura otkazivanja – koja je u tom slučaju vođena sekularizmom – i koja nastoji sakriti prošlost umjesto da je poštuje onakvu kakva je ona bila«, objašnjavaju iz »Obitelji i medija«.
»Stajalište onih koji se vode filozofijom ‘kulture otkazivanja’ jest da treba izbrisati sve preostatke prošlosti, ideje koje se smatraju anakronima za moderno društvo«, napominju iz »Obitelji i medija« te podsjećaju da kao povod za »otkazivanje« nekoga iz javnoga prostora najčešće služe etikete poput rasizma, seksizma i homofobije.
