Na izbornom saboru Istarskoga demokratskoga saveza (IDS) održanoga u subotu 17. veljače u Labinu delegati te hrvatske parlamentarne političke stranke mogli su birati samo jednoga jedinoga kandidata na četverogodišnji mandat na čelu te političke stranke. Ta, čini se na prvi pogled, nevažna informacija ipak zaslužuje veću pozornost i temeljitiji osvrt ne samo zato što ta politička stranka pojam »demokracije« odnosno »demokratski« ima u samom svom imenu, nego puno više zato što takva praksa ima posljedice u političkom životu cjelokupnoga hrvatskoga društva.
Neosporno je pravo, u skladu s važećim hrvatskim zakonodavstvom, da ta parlamentarna politička stranka na takav način bira svoje vodstvo pa se ovim osvrtom nipošto ne želi ni na koji način ulaziti u unutarnje stranačke odnose ili u (ne)kompetentnost ili (ne)prikladnost osobe jedinoga kandidata. K tomu, mediji su javili da je dan prije izborne skupštine postojao kandidat za protukandidata, no on nije dobio dovoljan broj glasova delegata pa je ostao samo jedan kandidat za najvišu stranačku poziciju, što bi značilo da sami delegati izbornoga sabora nisu željeli odnosno marili za demokratsku sliku svoje političke stranke. Činjenica da neka parlamentarna politička stranka nakon tolikih godina procesa tranzicije i demokratizacije hrvatskoga društva nema potrebe voditi brigu o svojoj demokratskoj slici pred općom javnošću trebala bi pobuditi zabrinutost, ne samo članova takve političke stranke, nego i svih demokratski orijentiranih hrvatskih građana.
Premda se na prvi pogled može činiti da je za hrvatsko društvo gotovo irelevantno što se događa u nekoj političkoj stranci kad se čelnik te stranke zapravo ne može birati, nego samo potvrđivati, u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti to je znak za uzbunu, i to zbog više razloga. Prvi je razlog što hrvatsko društvo još uvijek vrlo sporo izlazi iz komunističkoga totalitarnoga režima u kojem je sve konce javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života držala jedna jedina politička partija i što su vrlo brojni pripadnici te političke partije, te brojni sinovi i kćeri vodećih članova te partije, protagonisti u gotovo svim današnjim političkim strankama. Već zbog te okolnosti sve bi političke stranke, ako stvarno žele biti demokratske i ako žele pridonositi izgradnji demokratskoga društva, morale svjesno učiniti odmak od bivše partije i njezinih oblika unutarstranačkih funkcioniranja, pa i »biranja« čelnih ljudi.
Drugi, ne manje važan, razlog za dizanje uzbune zbog demokratskoga deficita u samim relevantnim političkim strankama je u činjenici da relevantne političke stranke dijele kolač moći, vlasti na raznim razinama, ponašajući se vrlo često po modelu bivše jedine partije. Premda je nespojivo sa stvarnim demokratskim poretkom i demokratskim ustrojem društva, u današnjem hrvatskom društvu za svakoga tko želi na ikoji način napredovati u strukturama vlasti, prema odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici još je uvijek važnija stranačka pripadnost, javno simpatiziranje određene političke stranke negoli sposobnost, kompetentnost, radinost, poštenje… Drugim riječima, premda to nitko ne želi otvoreno priznati ili tako nazivati, u današnjem hrvatskom društvu i dalje je najvažnija politička i ideološka podobnost. Dok je u komunističkom režimu postojala jasna podjela na »naše«, tj. partijske članove, simpatizere i podobnike i »ostale«, tj. građane drugoga reda, danas je ta podjela kompleksnija jer je na sceni više relevantnih političkih stranaka i svaka od njih još uvijek preferira za sva napredovanja svoje članove i simpatizere – dakle svoje podobnike, a to istodobno znači da drugi, svi oni izvan tih krugova, nemaju prave prilike ma koliko bili kompetentni, radini, pošteni.
Takvo strukturiranje moći u suvremenom hrvatskom društvu zapravo je vladavina partitokracije, u kojoj stranačka politika, na svim razinama gdje god joj je to moguće, prožima cjelokupni društveni život i sudbinski utječe na život ljudi, na napredovanje u strukturama vlasti, u odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici. Budući da kolač moći i vlasti dijeli više relevantnih političkih stranka, nema više one klasične i jednoznačne podjele na »naše« i »ostale« na razini cjelokupnoga hrvatskoga društva. Ipak, taj model živi na svim razinama ovisno o tome koja politička stranka ili koalicija kontrolira koju razinu moći i vlasti. U postojećoj partitokraciji, koja vođama političkih stranaka daje gotovo neograničenu vlast u stranci, korijen je političke i svake druge korupcije, nepotizma i onemogućavanja sposobnih, kompetentnih i poštenih.
Dok se god Hrvatska ne oslobodi toga društvenoga političkoga ustrojstva i zloporabe moći, ne će moći napredovati ni na kojem planu: ni u tranziciji, demokraciji, ni u gospodarstvu ni u kvaliteti života. Dok je god na djelu takva zloporaba političke moći i vlasti, mnogi sposobni, često s čitavim svojim obiteljima, morat će svoje mjesto i svoj kruh tražiti pod suncem tuđega neba. Želi li mijenjati postojeće neprihvatljivo stanje, Hrvatska mora smoći snage te na nov način zakonski definirati i funkcioniranje političkih stranaka (možda ih čak natjerati zakonom da moraju imati unutarnje legalne frakcije), donijeti nova izborna pravila koja će omogućiti biračima birati određene osobe s imenom i prezimenom umjesto otuđenih i manipulativnih stranačkih lista, i točno propisati koje su funkcije političke, te se usklađuju s izbornim rezultatima, a koje su funkcije stručne u koje se politika ne smije miješati. O tim zakonskim ustrojstvenim promjenama ovisi zaustavljanje i iseljavanja i demografskih gubitaka.
