Rođendan umjetnosti koji se u svijetu slavi svake godine 17. siječnja proslavljen je u prostorima Muzičke akademije u Zagrebu. Program proslave sastojao se od umjetničkih radova koje su prezentirali studenti svih fakulteta umjetničkoga područja Sveučilišta u Zagrebu te gosti iz akademija u Puli, Splitu i Osijeku. A kako je izabran taj dan za rođendan umjetnosti? Francuski avangardni umjetnik Robert Filliou na svoj je rođendan 1963. izjavio: »Prije 1 000 000 godina 17. siječnja rođena je umjetnost. Jedan čovjek uzeo je suhu spužvu i bacio je u kantu vode. Tko je bio taj čovjek, nije važno. On je mrtav, ali umjetnost je živa. Umjetnost je bila život prije milijun godina, milijun i deset godina kasnije još uvijek će biti.«
Svijet je kasnije prihvatio taj dan kao dan na koji se slavi rođendan umjetnosti. Umjetnički habitus toga umjetnika navodi sudionike da format slavlja bude neformalan, da je naglasak više na stvaralačkom činu, a manje na formi. Tako je bilo i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u dvoranama, knjižnici, čitaonici, zbornici, učionicama. Istodobno se uz otvorena vrata i sudionike koji su slobodno ulazili i izlazili mogla pratiti eksplozija stvaralačke energije mladih hrvatskih umjetnika. Dobro posjećena, atmosfera je bila za današnje doba gotovo čudnovato pozitivna. Naime, prije početka slavlja Filliouovu sliku sa spužvom dekani triju sastavnica umjetničkoga područja Sveučilišta u Zagrebu iskoristili su za vlastiti performans u kojem su spužve uronjene u vodu sa svečanim proglašenjem rođenja simbolično iskorištene za brisanje brojeva na ploči iza njihovih leđa na kojoj su pisali iznosi novca koji svake godine svakoj sastavnici nedostaje za normalno funkcioniranje. Stanje koje na umjetničkom području traje već godinama i koje ozbiljno ugrožava samu njegovu opstojnost nikako da dobije kakav-takav odgovor od onih u čijim su rukama ključne poluge za rješavanje toga problema. Dekani su humoristično izjavili da su tim činom jednostavno prebrisali svoje brige. Ali odnos državnih institucija prema umjetničkomu području otvara šire pitanje o odnosu prema umjetnosti i kulturi u Hrvatskoj danas, koje se ne tiče samo novca potrebna za održavanje »hladnoga pogona«, nego potpune bezidejnosti društva u cjelini glede toga što uopće s umjetnošću i koje bi mjesto ona u društvu i kulturi trebala imati. Ako se u školama već više od pola stoljeća na ovaj ili onaj način nalaze predmeti glazbene kulture i glazbene umjetnosti, zašto postoji dojam da se ona nije u društvu etablirala kao »ključna za kvalitetan, skladan i cjelovit razvoj svakoga pojedinca« kako stoji u nacionalnom kurikulu. Zašto postoji dojam da, kad bi se u ovom trenutku zatvorile sve akademije, glazbene i ostale umjetničke škole u državi te ukinule sve koncertne i kazališne sezone, osim možda jednomjesečnoga jamranja i uobičajenih političkih igrica, do idućega skandala zapravo i ne bi bilo neke posebne pobune? Zašto se i učenike i studente i nastavnike stalno plaši da će se čitavo umjetničko polje uskoro urušiti? Čemu konstantni ucjenjivački odnos odgovornih koji na svako traženje bilo čega za sustav umjetničkoga obrazovanja odgovaraju opaskom kako nastavnici trebaju biti sretni da država financira njihove plaće jer u Europi takav sustav ne postoji? To naime ne govori ništa o nastavnicima, ali zato govori puno o odgovornima.
Krivca ne treba tražiti u političkom području. Kad bi tomu bilo tako, izabrali bi se drugi ljudi i problem bi bio riješen. To baš i ne bi išlo jer se samo od osamostaljenja do danas promijenilo 23 ministara znanosti i školstva i 11 ministara kulture. Nitko nije napravio ni jedan ključan, sustavan potez koji bi za glazbenu ili bilo koju drugu umjetnost i kulturu značio važnu prekretnicu. Svi oni perpetuiraju više-manje iste priče, red infrastrukture, red ideologije, red reforma koje na kraju ispadnu kozmetika i tako stalno u krug. Ali nažalost drugačije i ne može, ne u ovim uvjetima. Za rođendan umjetnosti netko je spomenuo kako je riječ o pravom spektaklu. Ako bi se složena priča o uzrocima općega kulturnoga propadanja mogla objasniti jednom riječju, onda je to baš ta – spektakl. A i Filliou je rođendan umjetnosti proglasio samo četiri godine prije nego što je Guy Debord napisao svoju i danas aktualnu knjigu »Društvo spektakla«. To je čudnovata knjižica koja u 221 paragrafu, od kojih su neki i samo jedna rečenica, opisuje stanje kasnoga kapitalističkoga društva u kojem je, kako piše, »spektakl kapital akumuliran do stupnja u kojem postaje slika«. Debordov tekst u osnovi rabi marksistički skelet i time je zanimljiv kao analiza ekonomskih odnosa, međutim za pitanje umjetnosti i kulture najvažnije je definiranje materije kao slike, kao simboličke reprezentacije. Čovjek opsjednut potrošnjom više svijet ne vidi niti ga može vidjeti izvan svijeta stvari, a simulacija bezgraničnih izbora samo odražava sposobnost spektakla da fragmentira istinu i stvarnost i prezentira je kao jedinu istinu i jedinu stvarnost. A kako spektakl usisava sve, tako je sposoban i kritiku staviti u svoju predstavu. Sve postaje spektakl i sve je spektakl. Od spektakla sve počinje, u njemu sve završava, njemu se klanjaju svi narodi od istoka sunčanoga do zapada. Debord nije slučajno iskoristio Feuerbachov citat kritike kršćanstva kao početak knjige da naglasi kako je spektakl svojevrsna religija, ali usporedba s kršćanstvom mu ne stoji do kraja jer je ova od tijela uspjela stvoriti duh, a raspadljivo je tijelo, ne duh. Drugim riječima spektakl je inverzija kršćanstva, a ne njegovo ispunjenje, on je antireligija. Problem za umjetnost i kulturu jest to što su upravo simboli i slike, metafore i hiperbole njihov metajezik, što je slično i s religijom. Dovoljno je pogledati političare koji danas govore u prispodobama, izvode umjetničke performanse u parlamentu, dok ljudi u svoje objave na mrežama svakodnevno stavljaju tekstove, aforizme, pjesme, slike i emotikone koji kao reprezentiraju njihova duševna stanja gdje je spektakl istodobno i njihova ispovjedaonica i sredstvo njihova odrješenja (#SaveUkraine, #DriveElectric, #EatVegan). On ih uvjerava, tješi da su u svakom času u pravu. Čak i kad o predstavljenoj stvari ne znaju ništa ili znaju malo, daje im se dojam da sudjeluju u velikoj priči života, da su njihove borbe stvarne, oni umiru u Ukrajini, spašavaju kompletan ekološki sustav, oni dijele patnju vozača rikše u Bangladešu, oni uistinu stavljaju grijeh svijeta na svoja leđa. Debord u tom duhu ispravno primjećuje: spektakl jednu stvar uspješno onemogućuje, a to je stvarna participacija, jer i ona je danas samo simbolička reprezentacija participacije.
U stvaranju društva spektakla nisu dakle sudjelovali samo nesposobni političari. Spektakl će recimo rado poduprijeti takvu izjavu, društvene mreže će je izvrtjeti i ne će se dogoditi ništa. No ako je cilj spektakla onemogućavanje iskrenoga i autentičnoga čina, baš je umjetnost jedan od lijekova protiv njega, jer ona mora biti mjesto takvoga čina, u njemu stvaratelj uistinu stvara, ne sudjeluje u kopiranju kopije druge kopije. Ali taj čin mora biti iskren, bez predumišljaja. Jer ako je s predumišljajem, ako ima konkretan, materijalan ili ideološki cilj, ulazi i rastvara se u svijetu spektakla. Dekani sastavnica za kraj su svoje prezentacije okrenuli ploču s brigama i s crtovlja na kojem su umjesto glazbenih ključeva bili ispisani znakovi za dolar i euro obrisali njih i stavili G i F ključ. Poruka bi bila: »Mi samo želimo stvarati umjetnost, ništa više.« Pitanje je možemo li mi to stvarno ili je i to samo izjava koja je simbolična reprezentacija, tj. avatar prave želje. Ima li »vjera u umjetnost« dovoljno pravih vjernika? Ili se kreće u okvirima između nešto fanatika i puno hladnih pragmatika? Kao što religije u pravilu bez prave vjere propadaju, tako je i s umjetnošću. Umjetnost jest ključna kao prostor slobode ljudskoga stvaranja i zato je toliko važna za kulturu. Ali istodobno ona ne smije imati unaprijed određenu ulogu. Ona kulturi omogućava da se stalno propituje, ona je stalni dijalog, a ne samo jedna konkretna izjava ili stajalište. Zato, koliko god to nekomu bilo privlačno misliti, izvan kulture, umjetnost u svojoj čistoj formi potpune slobode postaje razumljiva i time dostupna tek malomu broju ljudi, ona postaje i ostaje čista filozofija i postaje osobni spektakl pojedinca, samo signal. Ona nije i ne može biti ni religija kako je neki predstavljaju jer umjetnost nije sveobuhvatna slika svijeta koja može postati postelja na kojoj nastaje kultura, umjetnost je u svojoj biti igra u kojoj čovjek istražuje svoje rubove, individualni čin i u njezinu stvaranju i u njezinu tumačenju. Ako se u Hrvatskoj u političkom području može tražiti krivca za nešto, to je betoniranje stanja u kojem se onemogućuje bilo kakva stvarna participacija. Onemogućuje se istinski dijalog. Hrvatsko društvo uz sve ove fenomene u kojima se našlo nasljeduje poseban problem fetišizacije administracije koja će kao riješiti sve probleme. Ne će, jer nema ni znanja ni kapaciteta, a kao što se vidi, ne može ga imati čak i kad bi htjela. Zato je u priči o umjetnosti i kulturi u Hrvatskoj jedino rješenje u autentičnosti, u stvarnoj participaciji, dakle u stvarnom djelovanju sa stvarnim ciljevima, sa stvarnim ljudima, bez fige u džepu. Spektakl ljudima danas pred zdravim očima osigurava stalnu predstavu spektakularnoga pogreba kulture, koja bez nužne religijske podloge, bez umjetničke razrade i ljudske akcije nestaje u svojim beskonačnim avatarima. Zato onaj tko očekuje promjenu po principu odozgora prema dolje ne će naći nikakvo rješenje. On će se moći čuditi, tvitati, lajkati, objavljivati, nositi majice s natpisima, bez brige. Spektakl će mu dati odrješenje. Samo je pitanje hoće li po njemu moći ići u miru. I hoće li na kraju moći reći: »Spektaklu, hvala!«
