Među Slovencima koji su bili članovi raznih hrvatskih redovničkih provincija, istaknuvši se i kulturnim radom, bio je i redovnik franjevac – zborovođa, skladatelj, fotograf i slikar Filip Oštir.
Rođen je u Škaljama (Škale) kod Nazarja 5. siječnja 1871., kršten imenom Anton. Osnovnu školu polazio je u Škaljama, a učiteljsku školu u Celju. U Hrvatsko-slovensku provinciju sv. Križa pristupio je je 1891. u Nazarju, primivši redovničko ime Filip. Prvu glazbenu pouku primio je privatno kod kuće, a potom završio školu za orguljaše kod Karla Bervara. Nakon studija godine 1900. ulazi u Hrvatsku franjevačku provinciju Sv. Ćirila i Metoda. Te je godine bio na Trsatu, a potom u samostanu u Požegi do 1907., gdje je bio zborovođa i orguljaš. Potom je bio kratko u Varaždinu, a 1908. došao je u Samobor. Djelovao je potom sve do 1919. u Klanjcu, gdje je osnovao pjevački zbor i »Cecilijansko društvo«, pa opet u Samoboru 1920., kratko iste godine u Karlovcu, gdje »revnuje… oko crkvene muzike… i kao organist i komponist« (M. Zjalić) te opet u Samoboru 1921. godine, kad je došao u Slavonski Brod, gdje je u franjevačkom samostanu bio sakristan i orguljaš do 1924. Zatim je djelovao u Karlovcu do 1926. te na Trsatu, gdje je bio orguljaš i zborovođa.
Godine 1907. i u Hrvatskoj organizirani cecilijanski pokret započeo je službeno djelovati utemeljenjem Cecilijanskoga društva u Zagrebu. On je 1910. postao član, pa su njegove skladbe i glazbeni rad u duhu cecilijanske obnove, odnosno pokreta za »pravu crkvenu glazbu i pravo crkveno pjevanje« (J. Barlé). Glazbeno svestran, u mjestima u kojima je djelovao nastojao je potaknuti glazbeni život. U Karlovcu je tako organizirao koncert na kojem je nastupio poznati slovenski skladatelj Ignac Hladnik, ravnatelj Bervarove škole iz Celja, o čemu je pisao u »Sv. Ceciliji«. »Nedjeljom i praznicima, kao i u vrijeme radnih dana, na misama je svirao orgulje. Bio je i zborovođa, oko sebe skupljao pjevače, s njima je vježbao i trudio se oko osnivanja crkvenih zborova. Bio je također skladatelj. Rad mu je tek djelomice objavljen, a veći dio opusa još je u rukopisima, koji su pohranjeni u samostanima gdje je djelovao. Često je organizirao i koncerte. Tako je zabilježen koncert ‘Jeke s Jadrana’ iz 1930. godine« (B. Riman). U »Cerkvenom glazbeniku« slovenskoga Cecilijanskoga društva objavio je pjesme »Molitev«, »Pred sv. Obhajilom« i »Prijatelji«. U literaturi se navodi da su ga u skladanju posebice podupirali slovenski skladatelj Ignac Hladnik i hrvatski Franjo Dugan st. Na popisu njegovih djela su dvije latinske mise, od toga jedna s orkestrom, dva rekvijema, »Te Deum« i »Regina Coeli« za zbor i orkestar, dvije skladbe »Zdravo, Marija«, »Budi, Majko«, »Himna siromaštvu« za mješoviti zbor, »Fantazija za violinu in orulje«, »Stabat Mater« za sole, mješoviti zbor i orkestar, »Četiri tijelovske himne« (»Veselo svetkujmo«, »Ti ljudskog spasa«, Sin Božji«, »O, vječni kralju«) za mješoviti zbor i orkestar, namijenjeno trsatskomu Euharistijskomu društvu, a vjerojatno i »Litanije laurentanske« za tri jednaka glasa a cappella. Tu su još »Andante« za dvije violine i orgulje, »Tercet« za dvije violine i čelo«, »Balade« za violinu, čelo i glasovir, »Romanza« za orgulje, a od necrkvenih skladba zabilježene su »Šumski vir«, »Hrvatski barjak«, »Čergo moja, živo biju srca naša«. U samostanu u Klanjcu čuva se njegova litografirana »Zbirka crkvenih pjesama za bass«, a u trsatskom »Trinaest crkvenih pjesama« (»Bože, evo«, »O, Isuse naš premili«, »Sa nebesa«, »Spasitelju dobri«, »Klanjam se Tebi«, »Probudi se, Prejasna Kraljice«, tri »Tantum ergo« i dr.) za mješoviti zbor i dvoglasni ženski zbor.
Osim glazbe bavio se rezbarstvom, filatelijom, slikanjem, fotografiranjem i filmskim snimanjem. Fotografije je objavljivao u časopisu »Ilustrirani Slovenec«. Za obilježbe 200. obljetnice franjevačkoga samostana i crkve u Brodu na Savi fotografirao je crkvu i načinio klišej po kojem je otisnuto osam tisuća razglednica, koje su prodavane »u korist popravka« brodske crkve. Za crkvu na Trsatu naslikao je sliku koja je bila sastavni dio božićnih jaslica, a očuvana su tri njegova ulja na platnu: »Posljednja večera«, »Vipavska dolina« i »Okić-grad«. Stipendijom švicarskih katolika dvaput je, 1931. i 1934., putovao u Svetu Zemlju, Siriju, Egipat i Grčku, te u Rim, Padovu, Asiz i Lurd, gdje je fotografirao i snimao. Navodi se i da je bio bio sjajan govornik.
Taj »čovjek velikog znanja i različitih interesa« (E. Hoško) umro je 31. ožujka 1934. na Trsatu, gdje je i pokopan.
