Vrijednost života na hrvatskom selu i njegove blagodati u sadašnjim okolnostima potvrđuju da su temelji države upravo u selu. Proizvodnja hrane temelj je svake države koja drži do svoga opstanka i dostojanstva svoga naroda. Hrvatska ima sve blagodati osim organizacije, jer kabinetski ministri i činovnici razdvojeni su od realnoga svijeta. Političko poimanje sela nema veze sa stvarnim životom. Unatoč svim problemima, Filip Vujica, koji je rođen 1988., a uskoro će sklopiti brak, član je maloga seoskoga obiteljskoga gospodarstva u Cisti Velikoj. Navodi da živi s otcem koji je veteran obrambenoga Domovinskoga rata i majkom koja je vrijedna domaćica te sestrom koja je 2000. godište.
»Uzgajamo ovce, koze, magarad, krave, izvorne vrste domaćih životinja kao što su ovca pramenka, hrvatska čista bijela i šarena koza, krava pasmine buša. Bavimo se onim što se pokazalo tradicionalnim na ovom području. Svi smo uključeni jer bez zajedništva i pomoći svih članova to ne bi bilo moguće. Najviše pridonosi naš prijatelj Mario Pavela, jedan od mlađih dragovoljaca Domovinskoga rata. Na seoskom gospodarstvu ima posla za sve, jer ‘netko kosi, a drugi vodu nosi’. Na selu nikad nije dosadno, uvijek ima posla za sve generacije i uzraste i tu se uključi svatko prema svojim mogućnostima. Isto tako tu se stječe navika za rad od malih nogu, osjećaj za pomoć i solidarnost, zatim osjećaj za prirodu.«
U obitelji Vujica svi su uključeni u rad prema svojim mogućnostima, a Filip navodi staru uzrečicu: »Sinko, bolje bez novaca nego bez ovaca. Blago je Božji blagoslov i provlači se kroz cijelu Bibliju. To treba shvatiti jer Biblija je uvijek aktualna. Blagoslov Božji nije neka apstraktna duhovnost, blagoslov Božji ima svoj tvarni, materijalni izričaj, jer to je blago. Na selu se oduvijek za ovce, koze, krave i perad govorilo da je to blago. Mi i danas imamo tu priliku i još nije kasno jer stočarstvo je temelj poljoprivrede, kralježnica gospodarstva. Ruinirano stočarstvo – ruinirano gospodarstvo hrvatsko je bogatstvo, ali visoka politika to ne razumije.
Nažalost, posljedice su očite. Treba prihvatiti i poticati ekološko stočarstvo, dakle izvorne pasmine domaćih životinja, cjelogodišnju vanjsku ispašu, a to je naš vjekovni, milenijski način uzgoja. Zajedničke pašnjake i privatne posjede treba zadržati u vlasništvu žitelja lokalne zajednice, a ne ih krčmiti preko takozvanih koncesionara. Stvari će se morati mijenjati. Isto tako, Hrvatske šume nisu dorasle izazovima gospodarenja zajedničkim pašnjacima u interesu općega i zajedničkoga dobra svih žitelja. A tek o problemima s lovcima koji zajedničke pašnjake i privatne posjede etabliraju u lovišta da i ne govorimo. Lov i proizvodnja hrane te opstanak sela oprječni su i tu treba država jasno odrediti granicu. Zemljišni je fond nacionalni resurs od životnoga značenja za sve žitelje i treba paziti svaki kutak Hrvatske s autohtonošću i onim što se očuvalo. Tako treba očuvati izvorne pasmine domaćih životinja, izvorne sjemenske vrste, ratarske, vrtlarske kulture. Sve ovo što se događa treba postati opomena, ali i državni se interes mora promijeniti prema malomu čovjeku. Poljoprivredna je praksa potpuno na krivom kolosijeku. To više i ne čudi kad se ima u vidu da nije ni sama gospodarska strategija definirana, nego je potpuno dezorijentirana, prepuštena interesima bruxelleskih tržišnih turbulencija.«
»Neprihvatljivo je da se malo seosko obiteljsko gospodarstvo, temeljna gospodarska stanica održivoga razvoja ruralnih prostora, tzv. poticajima i potporama pretvara u socijalni slučaj. Sve je izokrenuto. Umjesto da jako gospodarstvo, posebno poljoprivreda kao kralježnica gospodarstva, rješava socijalne slučajeve, ‘socijalom’ se tobože žele riješiti strukturni gospodarski problemi. Postoji niz drugih teškoća s kojima se suočavaju članovi malih seoskih obiteljskih gospodarstava, no sve je rješivo kad ima političke volje i razumijevanja. Kad promišljam u biblijskim slikama, hrvatsko selo još nije doživjelo Veliki petak? Rekao bih kako god u gradu ne mogu živjeti oni koji se bave uzgojem ovaca, koza, krava i peradi, tako na selu ne mogu živjeti oni koji ne uzgajaju ovce, koze, krave, perad ili bar ponešto od toga. Kad to ozakonimo, hrvatsko selo kreće prema uskrsnuću.«
Osvrćući se na uvoz, Vujica ističe: »Često se tu i ne radi o zloj namjeri, najčešće je to potpuno pogrješna predodžba u glavama tih ljudi o selu, o načinu života na selu, modernističkom pristupu načinu života na selu, proizvodnji prehrambenih proizvoda. Jednostavno, potrebne su korjenite promjene u viđenju, u percepciji sela jer na selu žive obrazovani ljudi. Problem je oduvijek isti jer nije sve novo lažno, laž je uvijek nova. Svaki od nas je odgovoran. Da bismo shvatili uništavanje sela, morali bismo imati predodžbu o selu u zrcalu istine. A istina o selu i njegovu razvoju udaljila se od političkih i znanstvenih institucija, pa se javnosti predstavlja selektivno i dozirano. No Bog sve vodi i vraća čovjeka na put istine. Nadamo se da će netko od vodećih pročitati Bibliju te shvatiti proroka Hošeu, kad je narod jeo korijenje, a vođe zlatnim žlicama.«
