Vrlo je često na kraju filmova napisano da su sve sličnosti s događajima i osobama slučajne ili da je film nadahnut istinitim događajem, dakle fikcija nadograđena na činjenice. Međutim, na početku francuskoga filma »Oficir i špijun«, redatelja i suscenarista Romana Polanskoga, piše da su svi događaji i svi likovi stvarni. Autentičnost povijesnih zbivanja u poznatoj francuskoj aferi Dreyfus iz 1894. godine bila je najvažnija, premda se scenarij temelji na romanu Roberta Harrisa.
Povijesna drama »Oficir i špijun« osvojila je četiri nagrade na festivalu u Veneciji, među kojima Srebrnoga lava, a u Hrvatskoj je prikazana u sklopu Revije filmova nominiranih za nagrade Europske filmske akademije, s četirima nominacijama u najprestižnijim kategorijama.
Vrlo je lijepo snimljena, precizno i razložno režirana, rekonstrukcija Pariza s kraja 19. stoljeća izvrsno je uspjela i u prikazu eksterijera i interijera, te kostimografije koja odražava onodobne društvene staleže. Prati je izražajna originalna glazba Alexandra Desplata. Postupno se pretvara u sudsku dramu pa i triler u razotkrivanju istine u jednom od najvećih skandala i nepravednoga osuđivanja zbog špijunaže, što je tadašnja francuska vlast željela prikriti. Pritom se jako dobro i vrlo zanimljivo otkriva kako je tadašnji državni sustav djelovao. Usto, prikazana su i početna antisemitska stajališta, koja su u dvadesetom stoljeću eskalirala.
Poručnika Georgesa Picquarta, koji istražuje slučaj Dreyfusa (Garrel), odlično je utjelovio oskarovac Jean Dujardin. Picquart je otkrio pravoga krivca. S obzirom na negativno stajalište francuske vlasti, književnik Emil Zola (Marcon) napisao je poznat tekst »Optužujem« (»J’accuse«, što je izvoran naziv filma), objavljen u dnevnim novinama…
