Dokumentarni film »Apollo 11« (2019.) američkoga redatelja, producenta i montažera Todda Douglasa Millera pripada skupini filmova koji se moraju pogledati u kinu ili na velikom ekranu visoke razlučivosti da bi se mogli doživjeti u punom sjaju. Taj sjaj bit će zasigurno još jači usporedi li se kvaliteta fotografije u Millerovu filmu s ranijim dokumentarnim filmovima i videozapisima emitiranim na televiziji tijekom i nakon NASA-ine misije Apollo 11. Mlađi gledatelji koji nisu vidjeli starije verzije snimaka možda će pomisliti da je Millerova produkcijska ekipa proizvela potpuno novu verziju kompjutorskom animacijom, to jest CGI-jem (Computer-Generated Imagery) jer zaista nije lako povjerovati da je tako kvalitetnu sliku na dokumentarnom filmu bilo moguće postići prije pedeset godina. Ipak, velika većina snimljenoga materijala koja je uključena u Millerov dokumentarac prošla je kroz relativno malo digitalnoga dorađivanja i popravka i zato za konačnu kvalitetu slike veću zaslugu imaju izvorni snimatelji i produkcijska ekipa koju je angažirao NASA-in ured za odnose s javnošću.
Naime, NASA je angažirala Francisa Thompsona koji je, uz Alexandera Hammida, u ono vrijeme smatran najboljim producentom dokumentarnih filmova u SAD-u (slavu su stekli kao tvorci hita svjetskoga sajma u New Yorku »To Be Alive«, 1964. – 1965.). Thompson se pobrinuo za posebnu dozvolu NASA-e (članovi njegove ekipe bili su jedini civili kojima je dopušten pristup u sve prostorije kompleksa Cape Canaveral za lansiranje raketa) i tako filmskoj ekipi omogućio da sve ključne scene prije i tijekom lansiranja budu snimljene, i to na rijetkom filmu od 65 mm, što je za ondašnje vrijeme bilo tehnički vrlo zahtjevno i donekle pretjerano ambiciozno s obzirom na to da je bila riječ o dokumentarnom filmu, a ne o nekom velikom hollywoodskom spektaklu s razmjerno velikim proračunom. Međutim, i on i NASA planirali su za budućnost: nakon završetka misije magazine sa snimljenim materijalima pomno su zapakirali i pohranili za buduće generacije i vrijeme kada će ljudima opet biti zanimljivo promatrati videozapise važnih događaja iz povijesti svemirskoga istraživanja (što je još jedan primjer koji upućuje na činjenicu da je NASA zapošljavala i angažirala ljude koji su imali sposobnost za dugoročno planiranje i dalekovidno gledanje). Naime, medijski stručnjaci uključeni u projekt Apollo 11 bili su svjesni da će velika većina ljudi misiju pratiti uživo (slijetanje na Mjesec daleko je najgledaniji televizijski prijenos svih vremena) i da će nakon nekoga vremena u javnosti doći do zasićenja interesa za cijelu tu priču.
To se zaista i dogodilo, što potvrđuje i slab interes za dokumentarni film »Moonwalk One« iz 1971. godine Thea Kemeckea, koji je kao redatelj i montažer bio ključni kreativac u izvornoj produkcijskoj ekipi Francisa Thompsona. »Moonwalk One« prvi je dokumentarac s izvornim snimkama koje su, doduše, prebačene u format od 35 mm i kasnije digitalizirane, ali ni 2009. godine u redateljevoj verziji, na tridesetu obljetnicu misije Apollo 11, Kemeckeov dokumentarac nije privukao veću pozornost. Dakle, tek pred pedesetu obljetnicu od prvoga ljudskoga stupanja na Mjesec nakon što su gotovo zaboravljene u svojevrsnoj »vremenskoj kapsuli«, originalne snimke na filmu od 65 mm ponovno su pregledane i digitalizirane u vrlo visokoj razlučivosti (8 i 16 K – što je, također, pothvat koji će imati još više smisla u budućnosti s dolaskom naprednijih TV prijamnika i videoprojektora).
Kada je Douglas Miller po priči svojim očima vidio kakav mu je materijal došao u ruke, odmah je shvatio da će mu to promijeniti život i postati najvažniji profesionalni projekt. I doista, zahvaljujući »Apollu 11«, Douglas Miller dobio je u međuvremenu nekoliko vrlo vrijednih nominacija i nagrada, među kojim se ističu »Primetime Emmy« i nagrada za najbolji dokumentarni film na Sundance festivalu, čime je od relativnoga anonimca postao jedan od poznatijih suvremenih filmskih dokumentarista iako je njegov redateljski utjecaj bio minimalan: jednostavno je iskoristio vrhunski snimljene vizuale i originalne zvučne zapise da ispričaju priču što je, s obzirom na materijal s kojim je raspolagao, bio najbolji mogući pristup — »manje je više«.
Gotovo i ne treba spominjati da je svemirska misija Apollo 11 jedan od najpoznatijih događaja u ljudskoj povijesti i da se smatra posebno velikim postignućem u povijesti istraživanja svemira. Međutim, Apollo 11 je i pobjeda SAD-a u hladnoratovskoj svemirskoj utrci sa Sovjetskim Savezom, što je za mnoge ujedno bio i ostao jedan od dokaza nadmoći demokracije i slobodnoga društva nad totalitarnim komunističkim režimima i njihovom ideologijom.
Apollo 11 ispunjenje je vizije predsjednika Johna F. Kennedyja o osvajanju Mjeseca do kraja šezdesetih, koju je predstavio u poznatom govoru u kongresu 1961. u kojem je kao jedan on nacionalnih ciljeva zacrtao »prije isteka desetljeća slijetanje čovjeka na Mjesec i njegova sigurnoga povratka na Zemlju«. Naravno, još su poznatije riječi zapovjednika misije Apollo 11 Niela Armstronga, koji je, stupivši na Mjesec, izjavio: »Ovo je malen korak za čovjeka, a velik (skok) za čovječanstvo.« Međutim, u trenutačnoj situaciji neki se možda pitaju koliko ima smisla trošiti milijarde dolara na istraživanje svemira dok na Zemlji još ljudi umiru od gladi i raznih bolesti. Drugim riječima, slikovito rečeno, nije li možda bolje pogled usmjeren prema gore, u zvijezde, spustiti na Zemlju i preusmjeriti ga na rješavanje problema na ovom planetu koji nam je »jedini dom« (iako nam je, ustvari, »domovina na nebesima«)? U pokušaju odgovora na tu naizgled dilemu (a ustvari logičku bifurkaciju) prije svega treba naglasiti da jedno ne isključuje drugo. Dapače, mnoge tehnologije razvijene za istraživanje svemira pomogle su i pomažu ljudima u gotovo svim aspektima života i u konačnici uvelike pridonose razvoju i blagostanju.
Oni koji razumiju kako funkcioniraju znanstvena istraživanja znaju da nisu jeftina, ali mnogo je skuplje nepovjerenje u znanost, što nažalost možemo vidjeti i u mišljenjima ljudi koji šire teorije zavjere, niječu postojanje koronavirusa ili umanjuju težinu posljedica za oboljele. Zato, dok čovjek čvrsto stoji na Zemlji, može mu pomoći da barem ponekad pogled usmjeri i u zvjezdano nebo. Filozofima taj pogled može pomoći da prepoznaju moralni zakon u sebi, kao što se to dogodilo s Immanuelom Kantom, a vjernici bi se (ujedno) mogli podsjetiti na činjenicu da je pogled usmjeren u nebo pomogao mudracima s Istoka da pronađu Djetešce u štalici (Mt 2, 1-12). Abraham nije doživio ostvarenje Božjega obećanja da će njegova potomstva biti kao zvijezda na nebu (Post 15, 6), slično kao što graditelji koji su počeli graditi gotičke katedrale najčešće nisu računali na to da će vidjeti završetak gradnje, a u istu skupinu moguće je svrstati ljude koji su zaslužni za to da današnji naraštaj može gledati tako spektakularno dobre snimke kao što ih se može vidjeti u »Apollu 11«. Možda je usporedba graditelja gotičkih katedrala i snimatelja misije Apollo 11 na prvu ruku prenategnuta, ali valja to ostaviti sudu vremena: o tome mjerodavno mogu govoriti tek oni koji će doći.
