Drugi cjelovečernji igrani film redatelja i scenarista Darija Pleića nastao je u neovisnoj produkciji s malo financijskih sredstava. To se, nažalost, odrazilo na kvalitetu filma, a posebice je šteta jer tematizira vrlo važan i aktualan socijalan problem u Hrvatskoj – deložaciju. I to vrlo specifičnu jer unatoč plaćenu stanu, zbog propasti investitora i njegove sprege s bankom, mlada se obitelj može naći na cesti.
Ta je komorna atmosferična drama premijerno prikazana na festivalu u Puli i nedavno u sklopu Ženijalnih dana u neovisnim kinima diljem Hrvatske, prije redovite kinodistribucije. Snimana je često dugim i dubinskim kadrovima, a pojedini statični kadrovi imaju vrlo zanimljivu i dobru kompoziciju. Gluma glavnih glumaca Judite Franković Brdar (Ona) i Mislava Čavajde (On) također je vrlo dobra. Originalna glazba pridonosi tjeskobnu ozračju, a odabir pjesama koje likovi slušaju odaje njihove osjećaje i raspoloženja.
U filmu je najviše sjećanja na prošle događaje i upoznavanje Nje i Njega te donosi dobru i prigodnu maskenbalsku kazališnu sekvencu s nekoliko likova (Vidović), teatar u filmu. No zvuk je u filmu veoma loš i katkad su dijalozi gotovo nerazumljivi. Osim toga, dramaturgija je neskladna i redateljska poetika nedovoljno vješta, što otežava gledatelju praćenje jako razlomljene narativne crte.
Riječ je o mladom bračnom paru s djetetom koji se ne samo našao u sukobu s korumpiranim institucijama, nego i njihova inače veoma strastvena povezanost dolazi u krizu. Pitanje je kako se postaviti glede deložacije, prihvatiti ju ili ne. Traže pravu pomoć, ali je ne nalaze. Indikativan je susret s bankarskom službenicom (Baban). A vrlo dojmljiva i pamtljiva rečenica jest kada dolaze ovršitelji te Ona kaže: »Pun je hodnik ljudi, a nema čovjeka!«
