U poplavi teorija zavjere jedna od istaknutijih, raširenijih i bizarnijih jest teorija o Zemlji kao ravnoj ploči (ili disku) koja se u zadnjih nekoliko godina proširila po cijeloj zemaljskoj kugli pa je tako došla i do Hrvatske. »Ravnozemljaši« tvrde da su svi dokazi o Zemlji kao kugli lažirani, uključujući i videozapise i fotografije Zemlje snimljene iz svemira, a cijela ta zavjera, smatraju, djelo je američke vlade i raznih agencija koje vlada financira na čelu s NASA-om kao glavnim krivcem (»ravnozemljaši« se ne zamaraju činjenicom da su mnoge druge zemlje i agencije, uključujući i privatne osobe, poslali sonde, letjelice i satelite u svemir). Simptomatično je za većinu teorija zavjere da se iza svake zavjere skriva jedna ili više tajnih skupina ljudi kojima se pripisuje gotovo nadnaravna moć i utjecaj na svjetske događaje i procese do ekstrema prema kojem jedna skupina ljudi upravlja cijelim svijetom. To, na žalost, govori mnogo i o kvaliteti obrazovanja i sposobnosti za kritičko razmišljanje jer je razumnoj osobi dovoljno poznavanje povijesti na razini osnovne škole da može zaključiti da postoji mnogo raznih, interesno sukobljenih skupina od kojih ni jedna nije dovoljno moćna da bi zavladala cijelim svijetom. U takve tajne skupine najčešće se svrstavaju masoni i iluminati, a od crkvenih institucija, ovisno o podrijetlu teoretičara zavjera, na meti su Opus Dei, isusovci, Vatikan i, naravno, Sveti Otac. Katolička Crkva, logično, najčešće je na meti protestantskih i pravoslavnih teoretičara zavjere, a u novije vrijeme, na žalost, primjećuje se i porast broja katolika koji upadaju u zamku teorija zavjere čak i kada ih je vrlo lako prepoznati i razotkriti kao što je to slučaj s lažnom proročicom »Marijom od Milosrđa« (Mary Carrbery) i njezinom »Knjigom istine«.
Jedan od relativno novijih dokumentaraca iz Netflixove produkcije, »Behind the Curve« (»Iza krivulje«, 2018.), američkoga redatelja, montažera i snimatelja Daniela J. Clarka, odličan je alat za analizu teorija zavjera pod više vidika jer se bavi psihološkim profilom teoretičara zavjere, sociološkim fenomenom udruživanja u skupine, znanstvenim pristupom stvarnosti, kao i prikladnim pristupom onima koji su pali u zamku teorija zavjere. Naime, iako je možda lako i jednostavno dokazati da Zemlja nije ravna ploča, to još ne znači da će »ravnozemljaši« automatski odustati od zavjereničkoga načina razmišljanja. Autori toga dokumentarca ispravno primjećuju da ni ignoriranje ni izrugivanje nisu dobri pristupi jer se tada, s jedne strane, teorije zavjere i zavjerenički način razmišljanja nesmetano šire među lakovjernima, a s druge se strane među pobornicima teorija zavjere budi prkos i otpor prema argumentima, što može imati ozbiljne posljedice, kao što se može vidjeti na primjeru širenja teorije zavjere usmjerene protiv cijepljenja. Jedan od tipičnih obrambenih mehanizama kod »ravnozemljaša« je tumačenje da su znanstvenici i svi drugi koji tvrde da je Zemlja okrugla ustvari plaćenici, vladini agenti ili čak »ljudi gušteri« koji mogu mijenjati oblik. Uz to, »ravnozemljaši« i drugi teoretičari zavjere druže se i razmjenjuju informacije samo s pripadnicima svoje skupine, među kojima je rašireno mišljenje da pripadaju malobrojnoj povlaštenoj skupini koja je došla do spoznaja koje nisu dostupne »običnim ljudima«. Taj snažan osjećaj izabranja i pripadnosti elitnoj skupini također pridonosi činjenici da se »ravnozemljaši« teško odriču svojih zabluda čak i kada im razum govori suprotno jednostavno zato što emocije prevladavaju. K tomu, ako odustanu od svojih teorija, s jedne strane, nitko im na tome ne će čestitati jer to većinu ljudi i ne zanima i po sebi ne smatra postignućem prihvaćenje općepoznatih činjenica, a s druge će strane postati izdajice i tako izgubiti potporu ljudi među kojima su bili prihvaćeni.
Unatoč svim navedenim »olakotnim okolnostima« za »ravnozemljaše« teško se oduprijeti čuđenju nad ljudima koji ne mogu prihvatiti nešto što su dokazali još stari Grci prije više od dva tisućljeća. Naime, već je Pitagora zaključio da je Zemlja okrugla negdje oko 500. godine prije Krista, promatrajući oblik sumračnice (linija između dviju polutki, tj. osvijetljenoga i mračnoga dijela Mjeseca) dok se kretala kroz svoj orbitalni ciklus. Pitagora je zaključio da, ako je Mjesec okrugao, i Zemlja mora biti okrugla. Nakon toga, negdje između 500. i 430. g. prije Krista, Anaksagora je otkrio pravi uzrok pomrčine Sunca i Mjeseca, nakon čega se oblik Zemljine sjene na Mjesecu tijekom pomrčine Mjeseca također koristio kao dokaz da je Zemlja okrugla. Otprilike 350. g. prije Krista Aristotel je ustvrdio da je Zemlja sfera na temelju promatranja koja su se sazviježđa mogla vidjeti ovisno o udaljenosti od ekvatora. Stoljeće kasnije, oko 240. g. prije Krista, Eratosten, grčki matematičar i voditelj knjižnice u Aleksandriji, postavio je u podne 21. lipnja štap okomito na zemlju i izmjerio sjenu pod kutom oko 7 stupnjeva. Eratostenu su zasigurno bili poznati i Pitagorini i Aristotelovi zaključci, a znao je i to da se u Sieni (današnji Asuan), gradu južno od Aleksandrije, u podne na ljetni solsticij nisu vidjele sjene jer je na toj lokaciji Sunce bilo u zenitu, tj. točno iznad glave. Eratosten je zatim unajmio čovjeka da izmjeri udaljenost između dvaju gradova i dobio je podatak o 5000 stadija, tj. oko 800 kilometara. Tada je, rabeći jednostavne proporcije, izračunao opseg Zemlje: 7,2 stupnja je 1/50 od 360 stupnjeva, dakle 800 puta 50 jednako je 40 000 kilometara. Sredinom prošloga stoljeća, uz pomoć satelita, matematičari su odredili točan opseg Zemlje: 40 030 km, što znači da je jedan grčki matematičar prije više od 2200 godina samo uz pomoć štapa i matematike svojim mozgom prilično precizno izračunao opseg našega planeta.
Za razliku od Eratostena kojemu je od alata bio dovoljan štap, današnjim teoretičarima zavjere, čini se, nisu dovoljni ni najsofisticiraniji aparati i mjerni alati da bi došli do ispravnoga zaključka jer najčešće uopće ne razumiju što znači znanstvena metoda i kako funkcionira. U dokumentarcu su kao paralelne priče uključena dva eksperimenta kojim su »ravnozemljaši« pokušali dokazati da Zemlja nije zaobljena i da se ne okreće oko svoje osi. S tim je ciljem jedna skupina pribavila najprecizniji (i najskuplji!) optički žiroskop koji su mogli naći, a druga je skupina radila eksperimente sa svjetlom na velikoj udaljenosti. Znanstvenici koji se pojavljuju u dokumentarcu ispravno primjećuju da u tim eksperimentima »ravnozemljaši« ne mogu doći do ispravnoga zaključka jer ne ulaze u eksperimente otvorena uma, nego s određenim ciljem, što je suprotno temeljnim znanstvenim postavkama. Znanstvena metoda funkcionira dokle god u istraživanju ostajemo otvoreni za mogućnost da se dobije suprotni rezultat od onoga koji se možda očekuje. U idealnom je slučaju znanstvenik potpuno indiferentan prema samim podatcima koje dobiva i uzima u obzir sve faktore koji su relevantni, a »ravnozemljaši« i drugi teoretičari zavjere imaju dijametralno suprotan pristup: prvo si zacrtaju cilj koji žele postići, a onda biraju samo podatke koji im idu u prilog, a odbacuju one koji opovrgavaju njihove teze, što je logička pogrješka selektivnoga dokaza koja se može počiniti namjerno ili nenamjerno, a i inače je velik problem u javnoj raspravi. Ta logička pogrješka povezana je sa sklonošću prema potvrdi (potvrdna pristranost), što je jedna od pogrješaka u induktivnom zaključivanju kada se traže i prihvaćaju samo podatci i argumenti koji potvrđuju nečija uvjerenja ili hipoteze. Jasno, i jedna i druga skupina eksperimentatora u dokumentarcu došla je do rezultata suprotnih od očekivanja, ali su to sebi opravdali nesavršenošću mjernih instrumenata, odnosno pogrješkama u provođenju eksperimenta.
Zbog svega navedenoga krajnje je ironično da »ravnozemljaši« sve znanstvenike optužuju za scijentizam i pripadnost »religiji znanosti«, a oni sami, kao i svi drugi pripadnici raznih skupina teoretičare zavjere, pokazuju mnoge simptome pripadnosti kultu. Međutim, treba primijetiti i to da se razne teorije zavjere šire, među ostalim, i zbog krize povjerenja u institucije, znanost i znanstvenike. Ugled znanstvenika, liječnika i farmaceuta najviše je narušen zbog mnogih manipulacija i nesavjesnoga promoviranja određenih dijeta, lijekova i dodataka prehrani. Isto tako treba biti zahvalan za sve one savjesne znanstvenike, liječnike i novinare koji takve zlouporabe razotkrivaju i tako pridonose boljoj kontroli, većoj razini sigurnosti za konzumente prehrambene i farmaceutske industrije, a to su manje-više svi ljudi. Brzini širenja teorija zavjera pridonose i (novi) mediji pa je po istoj logici važno odati priznanje autorima ovoga dokumentarca za doprinos borbi protiv zavjereničkoga načina razmišljanja.
