Nesumnjivo najveću obljetnicu hrvatske književnosti – 500 godina od prvotiska Marulićeve Judite – u Hrvatskoj su istaknula čak četiri izdanja toga prvoga hrvatskoga nacionalnoga epa. Među njima se bogatstvom opreme, ali i svježinom uvida o Ocu Hrvatske Književnosti izdvaja trostruko izdanje Judite koje je u nakladi Knjižnice Male braće u Dubrovniku priredio Zvonko Pandžić. Taj hrvatski filolog otprije je poznat po iznimnim otkrićima Marulićevih rukopisa koje je izložio u svojim znanstvenim radovima i knjizi Nepoznata proza Marka Marulića iz 2009. S nama je razgovarao o posebnostima nove Judite i o jedinstvenom mjestu koje Marulu pripada u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, ali i o brojnim kontroverzama kojima su prožeta istraživanja o Maruliću.
Marulićeva je Judita jedna, no morao sam zadovoljiti različite potrebe čitateljstva i omogućiti usporedivost slovopisa s njegovim hrvatskim rukopisima koji su nastali prije prvotiska. Brojne takve sam pronašao. Prva je inačica kritičko izdanje u izvornom slovopisu epa sa znanstvenim pokušajem ispod teksta usporediti slovo po slovo prva tri izdanja, koja su objavljena još za života Marka Marulića. Druga je Judita studijsko izdanje za šire čitateljstvo. Otisnuta je suvremenim hrvatskim slovopisom, a pokoje je danas manje razumljivo mjesto dodatno objašnjeno. Treća je Judita preslika jedinoga u cijelosti očuvanoga prvotiska iz 1521., koji se čuva u Knjižnici Male braće u Dubrovniku.
Uz »tri Judite« otisnut je i moj predgovor, zapravo znanstveni komentar koji je po sebi posebna knjiga, potom literatura, kazalo imena, kompletan rječnik Judite i sažetci na stranim jezicima.
Jedan je odbor »dogovorom šutnje« osamdesetih odlučio da više nema Marulićevih hrvatskih djela osim dotad poznatih. To vjerovanje slijede i danas neki marulisti. Dakle, zašto uopće tražiti ono čega nema? Marulićeve je rukopise trebalo ignorirati, njegovu poeziju minimalizirati, književnu vrijednost problematizirati.
Povod blokadi Marulića bilo je otkriće Firentinskoga zbornika za koji je talijanski slavist Carlo Verdiani 1957. dokazao da je Marulićev, a izdanje toga rukopisa objavio je Čakavski sabor u Splitu u prijevodu Hrvoja Morovića i Radovana Vidovića 1973. godine. Tada su u žestoku paljbu protiv Marulićeva autorstva krenuli oni koji taj rukopis nisu ni vidjeli, a cinični motiv bio je »spasiti ugled« renesansnoga pjesnika Marulića.
S pobožnom hrvatskom poezijom i prozom iz toga Zbornika Marulić bi navodno »srozao« svoj ugled. Kao ilustraciju prilažem nekoliko stihova Marulićeva »Hvalospjeva Stvoritelju« iz toga Zbornika pa vi prosudite je li to tako loš ili pak vrlo uspio, za početke hrvatske umjetničke poezije nevjerojatno čitak pjesmotvor.
O kralju anj᾽elski ki s᾽ nebesa stvoril
I okol zemaljski kako si sam hotil,
i sve tih narešil razlikom lipotom
nebo si prosvitil suncem ter misecom.
Tvâ je bila volja stvoriti človika,
Na tvoju ka je bolja od prilik prilika.
Dare mu si podal, razum ter slovesa,
Obraz mu s᾽ uzdvigal da gleda nebesa.
Na zemlju ku plesa ter bude nastojat
I dobro čin česa nebeska dostojat.
Rima je kao i ona u Juditi. Da stvar bude još ljepša za Marulića, onda i za nas danas, to je zapravo samoprepjev latinskoga »Hymnus ad Deum«, možda najuspjelije njegove latinske pjesme, nastale početkom 16. st. kao i Judita, što nitko dosada nije uočio.
I danas je moguće čitati kod nekih marulista da je Marulić u latinskom »Hymnus ad Deum« bio pod utjecajem epikurejca Lukrecija Kara, a ne svojih stvarnih uzora – Boetija, Ovidija, Horacija, Dantea i Petrarce. Njihove je stihove on zapravo prepjevao, modificirao i integrirao kako u latinsku tako i u hrvatsku inačicu teksta. Hvalospjev pjeva Ivan Krstitelj malo prije nego što će mu krvnik odsjeći glavu, u situaciji sličnoj onoj u kojoj je Boetije napisao svoju »Utjehu filozofije« čekajući smaknuće u Teodorikovoj tamnici početkom VI. st. Marulić u svom »Životu sv. Ivana Krstitelja« po uzoru na Boetija odabire i novu književnu vrstu, prozimetar – mješavinu brojnih proznih i pjesničkih dionica, a i u latinskoj i u hrvatskoj inačici »Hvalospjeva Stvoritelju« oslanja se na stihove toga latinskoga pjesnika i filozofa.
Njih je osamdesetih s mnogo uspjeha istraživao i prevodio Branimir Glavičić u Zadru, a Književni krug Split počeo je objavljivati niz »Sabrana djela Marka Marulića«. U Zadru je djelovao i Nikica Kolumbić, nakon kojega gotovo i nije bilo istraživanja Marulovih hrvatskih rukopisa.
Uz dvadesetak neobjavljenih hrvatskih rukopisa, dakle uz pravu biblioteku njegovih nepoznatih djela na hrvatskom, spomenuo bih samo dva od desetak novootkrivenih latinskih djela, a to su opširni komentari na Ovidijeve Metamorfoze i Marcijalove Epigrame. Marulić je ostavio traga i o svojem odvjetničkom i sudačkom radu, naširoko je komentirao i iluminirao tri izdanja Dekretala Grgura IX. Mi danas poznajemo tek torzo Marulićevih djela.
Za one koji knjigu budu čitali »sine ira et studio« moje bi izdanje prije svega moglo značiti oslobođenje od raznih neznanstvenih zabluda glede Marulićeve Judite razvijanih od 1950. do danas, dočim bi znanost o Maruliću mogla doživjeti mali ili pravi »kopernikanski obrat«, uvidjevši konačno kako je i zašto izgubljeno više od pola stoljeća istraživanja njegovih hrvatskih djela, slijedeći brazdu lažnih znanstvenih, ideologijom i samodopadnošću opsjednutih autora.
Ukratko: Marulić je Juditu pisao kao zreli autor preuzevši kao podlogu epa biblijsku priču o pobožnoj udovici koja s pouzdanjem u Boga i u svoj poniznosti pred njim uspijeva osloboditi svoj narod u času velike pogibelji od preohologa osvajača Holoferna. S druge strane, on je uznastojao tu priču uskladiti sa zakonima i najboljim primjerima poetskoga umijeća klasične i novije starine, odnosno stvoriti umjetnički autorski ep. Uspio je postići ravnotežu između glavnih biblijskih scena i vlastitih umjetničkih i stilističkih dodataka koje crpi od ponajboljih pjesnika od antike do njegova doba. Te njegove izvore i uzore, uključujući tu i umjetničku protežnicu epa, noviji izdavači teksta Judite nisu uopće prepoznali ili su ju ignorirali.
Sama činjenica da u pozadini stoji biblijski tekst, pa makar on bio dramatski tako intrigantan i izazovan kao ubojstvo tiranina, bila im je dovoljan dokaz da to ne može biti dobra poezija. Tko bi s takvim pretpostavkama uopće pomislio čitati klasike da bi razumio Juditu? Usput, sada vidimo da je Marulić daleko bolje poznavao klasičnu latinsku i talijansku poeziju od nekih koji ju danas predaju na fakultetima u Hrvatskoj. Judita je bila sustavno podcijenjena. Možda to više ne bude.
Mogli ste spomenuti i ep Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića iz toga doba. U osnovnoj sam ga školi naučio napamet. Pisan je u desetercu, zbog čega ga je lakše naučiti, a Osman je u osmercima.
Oba su epa bila aktualna u vrijeme borbe protiv Turaka, narodna književnost u desetercu forsirala je potražnju za tim i takvim epovima u 19. st. Judita je međutim pisana inovativnim umjetničkim dvanaestercem više od tri stoljeća prije, pa ona i nije mogla postati tako popularna. Kukuljević je međutim stvar promatrao na drugi način.
Svi su europski narodi tražili svoju najstariju poeziju na narodnom jeziku u doba romantizma. To su uglavnom bili epovi koji su postajali dijelom kolektivne memorije novonastalih nacionalnih država u 19. st. No Kukuljević je razmišljao i kao kulturni političar, pogotovo kada je proslava Danteova 600. rođendana u Firenci 1865. Božanstvenu komediju i samoga Dantea uzela za simbol oduvijek željenoga ujedinjenja Italije (1861.). Kukuljević je uvidio koliko nam je potreban Marulić i njegova Judita kao nacionalni ep, jer jedino je on mogao postati simbol ujedinjenja hrvatskoga sjevera i juga u Trojednom kraljevstvu u vrijeme Riječke krpice.
Judita je povrh svega imala nacionalnu tematiku konkretne borbe hrvatskoga naroda za opstanak (Gundulić pjeva o Poljacima, Mažuranić o Crnogorcima), pače nastala je na prvoj crti obrane od Turaka, tako da su autor i njegovo djelo ponovno mogli postati simbol borbe i za nacionalno političko jedinstvo u novom vremenu. Zato on i Jagić izdaju Juditu u prvom svesku niza Stari pisci hrvatski 1869.
Ivan Meštrović, don Frane Bulić i Ivo Tartaglia 1925. na Voćnom su trgu u Splitu otkrili Meštrovićev spomenik Marku Maruliću. Tenor je, ne samo pjesnički, bio otprilike: i mi Hrvati imamo svojega Dantea koji nas ujedinjuje. No kada je Marulić 1950., o 500. obljetnici rođenja, postao »sumnjivi klerikalac«, »jezuit« i »sljedbenik kardinala Bellarmina« (taj je rođen 18 godina nakon Marulićeve smrti), Zbornik Marka Marulića bio je cenzuriran i dijelom uništen. Vlast je sve do 1990. pokušavala zanijekati autohtonost hrvatskoga jezika, zbog čega su mnogi Hrvati, prije svega običan puk, upirali prstom na Juditu: »Gledajte, već pet stoljeća ga ima, jezika hrvatskoga!«
Marulićeva je Judita, kao nekoć na prvoj, ovaj put stajala na zadnjoj crti obrane jezičnoga i kulturnoga identiteta Hrvata, što je bila i ostala pretpostavka hrvatske državnosti. Upravo je zbog toga on bio omražen među jugonacionalistima. Još 2001., o 500. obljetnici nastanka Judite, jedan je nadobudni pjesnik zapisao da Marulić dolazi iz društva mongolskoga osvajača Džingis-kana, drugomu je zasmetala njegova »kršćanska ideologija«.
Marko Marulić, rado nazivan i Ocem Hrvatske Književnosti, zapravo je genij hrvatskih novovjekovnih početaka po izboru hrvatskoga narodnoga jezika u pjesništvu, po teoriji književnosti i egzegeze, po prvim hrvatskim epovima, dramama, prepjevima i samoprepjevima na hrvatski i latinski, komentarima latinskih pjesnika, teološkim raspravama… On je svojim djelima hrvatsku književnost već u začetku uzdigao na zavidnu visinu koju zadugo poslije nije postigla ni jedna ina slavenska književnost između Jadranskoga i Japanskoga mora.
Mnogo je lingvističkih zabluda o hrvatskom jeziku koje se već desetljećima do danas provlače, a nastale su u vrijeme kada se u Zagrebu studirala jugoslavistika. Marulić je tu tek kolateralna žrtva. U Institutu za hrvatski jezik i drugdje (pomiješano) tvrde da je jezik Judite staročakavski, južnočakavski, istočnočakavski, ponekad starohrvatski, u svakom slučaju dopreporodni, predstandardni, a nikako standardni. Problem je u tome što Marulić nije znao da postoji neki standardni jezik. To je zapravo teorijska alatka nekih današnjih lingvista kojom prosuđuju koji je oblik riječi po njihovim proizvoljnim, stalno izmjenjivim kriterijima tzv. standardni oblik. Marulić je međutim znao da postoji hrvatski jezik. Dapače, taj hrvatski narodni jezik uzeo je za osnovu svoje umjetničke poezije i proze po uzoru na Danteov »volgare illustre« (otmjeniji narodni jezik). Time je nepovratno promijenio paradigmu – status književnoga jezika u Hrvata (»status planning«). Umjesto dotadašnjega hrvatskoga glagoljsko-staroslavenskoga književnoga jezika uvodi svima razumljivi hrvatski narodni jezik (»lingua literralis«). Čitav korpus hrvatskoga jezika (»corpus planning«) u tome ga do danas slijedi.
Kada neki lingvisti danas govore o predstandardnom ili dopreporodnom hrvatskom jeziku, gramatici ili rječniku, oni, vjerujem iz neznanja, slijede teoriju »metodološkoga serbokroatizma« iz šezdesetih: hrvatski i srpski genetski su jedan jezik, učilo se, razlikuju se samo u »standardnim varijantama« visokoga jezika. Standardni jezik navodno su uveli tek Vuk i Gaj, pa u tome do danas hrvatski književnici slijede njih dvojicu, a ne Marka Marulića. Onda se ne treba čuditi da tu ideju preuzimaju i Srbi: prije 19. stoljeća jezik i književnost su nam, biva, zajednički. Na stranu sada pitanje na koje ti »standardolozi« ne umiju dati suvisao odgovor: kako objasniti činjenicu da se hrvatski »standard« samo u 20. stoljeću mijenjao barem pet puta? Jezika nema bez naroda koji ga govori i piše, a jezikoslovci ga tek opisuju; dakako, njihov savjet je dobrodošao, a narod i književnici će ga prihvatiti ili ne će. No kada »prevoditelji« Marulićeve Judite iz Instituta kao »nestandardne« izbace i njegova i naša glagolska vremena aorist i imperfekt, standardni (meta)jezik postaje tek hinjena znanstvenost, »toranj bjelokosni«, zapravo realna jezična oholost (»superbia«), rekao bi Marulić. Ostanimo zato radije kod jezika hrvatskoga, slijedeći Marulića.
U aparatu ispod teksta Judite istražujem, prikazujem i komentiram književne izvore i teorijske uzore kojima se Marulić koristio pišući prvi hrvatski umjetnički ep. To su, nabrajam one najvažnije, najpoznatiji klasični latinski (Ovidije, Horacije, Marcijal, Vergilije, Boetije) i ranonovovjekovni talijanski pjesnici, prije svih Dante i Petrarca. Posljednji stih Judite i Komedije sadržajno je zapravo isti: prepjevali su isti trostih iz Boetijeve »Utjehe filozofije«. Te stihove Marulić na latinskom citira u svom molitveniku koji sam pronašao na Košljunu, a jedan je unio i u svoj latinski prepjev prvoga pjevanja Danteova Pakla.
Judita je intertekstualno šire osmišljena nego ijedan drugi hrvatski pjesmotvor do danas i po svemu dio književnosti svekolikoga svijeta. Međutim, Judita nije biblijsko-vergilijanski ep kako pišu današnji marulisti na Wikipediji. Marulić poznaje i cijeni Vergilija, ali lik Eneje nije mogao postati tema Judite. Mnogo mu je bliži bio »moralizirani Ovidije« koji opisuje čovjekove mijene i slabosti, a čak je donio i mitološke primjere za svih sedam glavnih kršćanskih grijeha. Zato ga se čitalo u svim katoličkim školama kroz cijeli srednji vijek. Ispravno je reći, ako želimo imati određenu tipizaciju, da je Judita biblijsko-jeronimovski, ovidijevsko-horacijevsko-boetijevski i danteovsko-petrarkistički ep. Njegove su scene, uz Jeronimovu Knjigu Judita, nastale kroz intenzivni dijalog s tim autorima.
Dodao bih tu i prelijepu glazbenu adaptaciju Judite Katarine Livljanić. Uzroci su višestruki, a mnogi se ne mogu odlijepiti od Marulićeve navodne »kršćanske ideologije«, »biblijske mitologije« i sličnih nebuloza koju su navodni znanstveni autoriteti propovijedali. Kada, međutim, Juditu dublje čitamo te u obzir uzmemo hermeneutičku povijesnost razumijevanja epa i njegove uloge u hrvatskom narodu i očite poveznice u povijesti svjetske književnosti, doći ćemo do zaključka da je Judita hrvatski nacionalni ep u rangu najbolje svjetske književnosti svojega doba, a Marko Marulić genij hrvatskih novovjekovnih umjetničkih – ne samo književnih – početaka. Nadam se da će moj prilog ponovnomu otkrivanju Judite i njezina autora preokrenuti odnos prema temeljnomu kamenu, zapravo dragulju hrvatskoga književnoga, umjetnički nadahnutoga promišljanja jednoga genijalnoga čovjeka o sebi i svijetu oko sebe, o Stvoritelju, svekolikom stvorenju i spoznaji da sve to ujedinjuje »vezica ljubavi« vječnoga Umjetnika.
