Početak rujna svu pozornost javnosti s pravom svrće na djecu koja kroče u nove školske izazove. No premda nema obrazovne ustanove koja bi ozbiljnije od škole odredila dječje živote, u javnosti se rijetko ozbiljno govori o odgoju mnogo obuhvatnije i dugotrajnije »ustanove«: obitelji. Nije stoga čudno što se – unatoč poplavi površnih savjeta i samoprozvanih stručnjaka – suvremeni roditelji sve intenzivnije suočavaju s odgojnom osamljenošću. Upravo ta bolest novoga doba, raširena koliko u društvu toliko i u Crkvi, do neizdržive oštrine zna dovesti pitanja roditeljâ sviju doba: Kako odgojiti djecu za svijet koji se neprekidno mijenja? Gdje je sredina između krutosti i popustljivosti? I što bi to bilo kršćansko u roditeljstvu? Ta su pitanja ujedno među temeljnim pitanjima filozofije posvećene odgoju. Stoga smo za razgovor o kršćanskom idealu odgoja i njegovu srazu sa »slijepim pjegama« obrazovnoga sustava i crkvenih zajednica zamolili dr. Šimu Šokčevića, autora nedavno objavljene knjige posvećene upravo filozofiji roditeljskoga odgoja.
Dojam je da i u Crkvi i u društvu svi sve znaju kada je u pitanju odgoj, no to je daleko od istine, čega nažalost bivamo svjesni tek kada na površinu isplivaju određeni problemi koji upozoravaju na to da smo negdje kao Crkva i društvo zakazali u odgoju. Zato vjernik treba imati na umu da je (pre)odgoj njegove duše, ali i odgoj duša koje su mu povjerene, trajan proces. Nerijetko se kaže da je najvažniji kućni, roditeljski odgoj pa je meni kao filozofu bilo zanimljivo uočiti da ne postoji dovoljno teoretske podloge – u smislu knjiga i članaka – koja bi se usko bavila pitanjem roditeljskoga odgoja iz filozofske perspektive. Zato sam na ramenima velikana filozofske i teološke misli knjigom »Odgoj duše« pokušao podsjetiti da je kršćanska filozofija odgoja, koja je srasla s antičkom filozofijom odgoja, prelijepo more misli u kojem mnogi roditelji mogu pronaći vrijedne školjke čiji biseri snagom ljepote i istine mogu privući i roditelje koji nisu vjernici.
Kad su filozofija i roditeljstvo u pitanju, dojam je kao da nemaju ništa zajedničko. Tako se filozofija percipira isključivo kao teoretska znanost, »zagledana u svoj pupak«, a roditeljstvo kao praktična stvarnost duboko uronjena u konkretan život. Knjigom sam zapravo htio pokazati da filozofija ima mnogo toga zajedničkoga s roditeljstvom. Naime, u svojoj biti filozofija i roditeljstvo uključuju obvezu prema drugima, povezani su s radošću, čuđenjem, ali i strahom, patnjom te ranjivošću. Osim toga, filozofija otkriva roditelju ono što je važno u životu i osim što može pomoći u suočavanju sa svakodnevnim izazovima, ona omogućuje dublje promišljanje o smislu obiteljskoga života i o onome što se želi postići kada je u pitanju odgoj djece. Ona se bavi onim što se naziva »conditio humana« – »ljudsko stanje«. Ta pitanja roditeljima nisu strana jer oni kroz odgoj upućuju svoju djecu na ono što može biti smisao njihova života, upozoravajući na dobro i zlo, pomažući im da otkriju značenje misli i osjećaja, izbora i djelovanja, njihovih odnosa s drugim ljudima… U tom smislu uistinu je svaki dobar roditelj, zapravo, filozof.
Roditelji su djeca društva u kojem živimo, tako da nisu ni svjesni da svoju djecu nerijetko promatraju kao svojevrsne male projekte kojima nastoje upravljati, definirajući ciljeve, zadatke i metode kako će te akademske, športske i druge ciljeve postići.
I onda, nažalost, kada umorno dijete pod teretom imperativa uspjeha padne ne ostvarivši zacrtane ciljeve, ono od propaloga projekta postaje (auto)destruktivni projektil, pojedinac koji se u današnjoj diktaturi kapitala uvijek smatra odgovornim za svoje neuspjehe. Također, mi živimo u permisivnom društvu i taj permisivizam ide za tim da djecu stavlja u središte doma, a ne na rub.
Dijete treba biti na rubu jer ako je stalno u središtu, nikada ne će poželjeti odrasti. Ako mu se daje prevelika sloboda, daje mu se i odgovornost s kojom se ono ne može nositi jer još nije na intelektualnoj i moralnoj razini da to čini.
Velik izazov za roditelje danas je i kako djeci približiti važnost iskrenoga, pravoga prijateljstva. Nadalje, veliko je pitanje i kako im biti autoritet te kako zadržati svoju prisutnost u njihovim životima, kako ih disciplinirati, ali i kako uskladiti njihovu požudu, srčanost i razum. Mnogo je tu izazova koji se svjesno ili nesvjesno previđaju.
Popularni priručnici o odgoju – a mnogo ih je u zadnje vrijeme – djeci ne prilaze iz perspektive misterija, prolaznosti, kontingencije, nego baš kao problemima gdje se roditeljima pomaže u suočavanju s određenim teškoćama koje treba riješiti. Većina tih materijala promovira kontrolu nad djecom i tvrdi da nudi nešto vrlo moćno, u smislu gotovo enciklopedijskoga znanja o djetetu – od A do Ž. Ti »savjetnici« zaboravljaju da je dijete misterij i da takav pristup djetetu, kao misteriju, lišava napasti da se upravlja i kontrolira životom mlade osobe, čak i u tom smislu da se naziva problemom ono kroz što ta osoba prolazi.
Kada stručnjak etiketira dijete kao »hiperaktivno« ili »autistično«, u kliničkoj su praksi takve dijagnoze vjerojatno točne, ali uočavajući taj problem, uvijek se riskira ugroza drugih elemenata djetetova života. Nakon takvoga »etiketiranja« djetetov cjelokupan život počinje se vrtjeti oko te jedne odrednice. Naravno, nije sporno da problem treba dijagnosticirati, ali je loše kada se zaboravi da dijete nije taj problem, nego je ono misterij, a misterij se ne može svesti ni na kakav partikularni problem, ne može ga se iskontrolirati do kraja i predvidjeti njegovu budućnost.
Kao vjerojatno i svaki roditelj često zastanem pred pitanjem kakvu budućnost želim za svoju djecu. Čime bih htio da se bave u životu? Mnogo mi vizija prolazi umom i uvijek dođem do istoga odgovora da svaka ta vizija ima svoje lice i naličje i da je puno bolje što je budućnost moje djece skrivena od mene i što potpuno počiva u Božjim rukama. Bog je izmjerio križ koji svatko od nas može nositi u skladu s veličinom naših ramena. Mjere je sasvim sigurno uzeo i za moju djecu. Kad bi budućnost moje djece bila isključivo u mojim rukama, to bi bio pretežak jaram na mojim leđima. I zato vjerujem da je Bog preuzeo taj teret na svoja leđa. I svako je dijete misterij, njegova duša je kao mali zaključani kovčeg s blagom. Ključ toga blaga Bog je položio u roditeljske ruke. Roditelj može usmjeriti dijete u ovom ili onom smjeru, ali većina toga ipak je na Bogu i najvrjednije što roditelj može jest moliti da bude dobar vodič.
Škole općenito, pa tako i hrvatske škole, kao zaštićene su utvrde gdje se iznutra i izvana stalno vodi bitka za dječje duše. Kao i prije tako i danas različiti politički i ideološki utjecaji nastoje osvojiti školu, ovladati tim bastionom. U praksi današnje škole često sliče na babilonske kule koje pune dušu djece skepticizmom i malodušnošću. Osim toga, u hrvatskim školama vidimo da se kao mantra prihvatila potreba za informatizacijom pa mislimo da je škola utoliko bolja ukoliko je opremljenija svim čudima tehnike, kao da je škola nekakva tvornica kojoj je važno da ima dobre strojeve i koja je dužna u određenom razdoblju isporučiti ljude, radišne mrave u društvu insekata koji će služiti kao oruđa u rukama današnjih neoliberalnih kapitalista.
Odgojni ideal svake škole trebao bi biti slobodan čovjek. Preduvjet odgoja slobodnoga čovjeka nije tehnika, slobodan čovjek istinski je slobodan ako je slobodan i od tehnike. Mnogi su roditelji zabrinuti jer su im djeca ovisna o tehnici. Daleko od toga da sam protiv tehnike u školama, ali se svi skupa moramo zapitati je li škola i dalje bastion odgoja slobodnoga čovjeka ili je i nju osvojila tehnokultura neoliberalnoga kapitalizma?
Antički i srednjovjekovni obrasci odgoja i obrazovanja počivali su na studiju tzv. »slobodnih umijeća«. Naziv »slobodna« dobila su u Rimskom Carstvu jer su se njima mogli baviti isključivo slobodni ljudi, a završni oblik dobivaju u 5. stoljeću. Ona su se dijelila na niže, »trivij«, i više discipline, »kvadrivij«. »Trivij« su bile gramatika, retorika i dijalektika, a »kvadrivij« astronomija, geometrija, aritmetika i teorija glazbe. »Trivij« se uglavnom podučavao kroz književnost i cilj mu je bio omogućiti to da se odgojenik nauči izražavati, komunicirati s drugim ljudima i učinkovito raspravljati o različitim temama, a »kvadrivij« su prema Platonu bila »umijeća« pomoću kojih se mogla »probuditi« duša. Ona su važna ne samo zato što služe istinskoj svrsi slobode, nego i zato što čovjek preko njih upoznaje zapadnu tradiciju i stvarnost velikih i važnih istina te se upoznaje s načelima pomoću kojih prosuđuje i povezuje stvari u cjelinu. To kronično nedostaje današnjemu odgoju i obrazovanju.
Uzet ću kao primjer odgoj za kritičko mišljenje. Konkretno, roditelji kao prvi učitelji u školi mišljenja imaju važan zadatak da s djecom prije svega razgovaraju. Važno je da ih pouče oprezu, da kritički promišljaju zajedno s njima, da im pomognu razviti intelektualne krjeposti, jer djeca nerijetko postaju žrtve oglašivača, medijskih osoba i sličnih koji se koriste sofisticiranim metodama zavođenja. Te metode žele premostiti razum i usmjeriti se prema zadovoljavanju želja koje posjedujemo, čime se u golemoj mjeri koristi marketinška industrija.
Što se tiče »inovacija« koje kršćanstvo donosi kada je u pitanju odgoj, rekao bih da Zapad i dalje nosi oznake petnaest stabilnih stoljeća odgoja i obrazovanja u rukama Crkve. Kršćani su naslijedili i transformirali ideal »slobodnih umijeća« od Grčke i Rima.
Moglo bi se reći da su antički autori prije Krista poput onih djevica iz Novoga zavjeta koje su u Zaručniku – to jest u kršćanstvu – pronašli ispunjenje svoje nade i smisla odgojnoga djelovanja. Inkarnacija je ta novost koja je kršćanima polazišna točka s koje trebaju promatrati povijest, ali i odgojno djelovanje koje uključuje svojevrsnu obnovu uma, dugačak proces izdizanja naravi kroz djelovanje milosti.
Potkrjepljujem ga analizom Rousseauove filozofije odgoja, s čijom se kritikom kulture i njezine iskvarenosti većim dijelom slažem. Slažem se i s njegovim naglašavanjem važnosti prirode, ali se ne mogu složiti s tim da ta priroda nije od Boga. Jer ako je Rousseau u pravu, postavlja se pitanje tko je onda tvorac naravnoga zakona. Po svemu sudeći čovjek postaje mjerodavan, a prošla stoljeća jasno su nam dala do znanja da što god se postavi kao mjerodavno bez Boga ne može biti mjerodavno. Stoga bez Boga nema ni odgoja jer nema ničega mjerodavnoga u kulturi i prirodi.
Ne treba umanjivati odgovornost roditelja, ali je po mojem mišljenju od društva pomalo licemjerno da isključivo od roditelja očekuje da u »žongliranju« između različitih obveza i maćehinskoga pristupa države – koji je zapravo pokazatelj nebrige za obitelj – oblikuju druželjubive, komunikativne, dobre, moralne ljude koji će biti dio toga društva. S obzirom na to da država tu očigledno zakazuje, to vidim kao priliku za drugu, još uvijek važnu institucionalnu odgojnu sferu, a to je Crkva. Danas se pruža prilika Crkvi da obiteljima pruži potporu tako da ih povezuje, da ih evangelizacijski i pastoralno okuplja ne samo na lokalnoj, nego i na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Doduše, neki pokušaji toga postoje, ali oni su još uvijek sporadični, nedovoljni, a često i potpuno promašeni. Mislim da se nad tim treba ozbiljno zamisliti.
Nažalost, prošla su vremena kad je cijelo selo odgajalo dijete i kada su se i neki propusti roditelja mogli iznivelirati odgojnim utjecajima baka, djedova, rodbine, pa čak i susjeda. Zato je roditeljski odgoj toliko zahtjevan, no važno je istaknuti da tu zahtjevnost kršćanskim roditeljima uvelike relaksira pouzdanje u Boga. S obzirom na to, u današnjem vremenu, mišljenja sam da kršćanski roditelji i više od klerika trebaju čitati i upijati riječ Božju, moliti i kontemplirati jer su toliko izloženi različitim ovozemaljskim utjecajima te ako nemaju duhovnost mistika, vrlo lako padaju pod svjetovne utjecaje.
