Nije tajna da je Hrvatska »športska nacija« i da se u hrvatskim krugovima – bilo da je riječ o medijima, javnosti općenito ili pak o obiteljskim druženjima, kavama i drugim osobnim susretima – o športu često govori. Prate se rezultati velikih liga i uspjesi hrvatskih reprezentativaca na velikim natjecanjima, a u kružocima raspravlja se o politici u športu, načinima vođenja klubova… I svatko ima svoje mišljenje – pa bi se mogao steći dojam da u Hrvatskoj svatko o športu može vrlo lako »filozofirati«. No da među hrvatskim istraživačima iz područja društvenih i humanističkih znanosti postoji netko tko zaista filozofira o športu, svojevrsna je novost, pa i kuriozitet. A upravo je do takvoga sugovornika došao Glas Koncila.
Matija Mato Škerbić doktor je znanosti i docent koji predaje na zagrebačkom Fakultetu hrvatskih studija. Čitav je život u športu – osobito u košarci – u kojem se okušao i kao igrač i kao sudac, a kako je odrastao, tako su ga sve više zanimala dublja pitanja vezana za šport. Može li se šport obuhvatiti jednom definicijom? Zašto čitav stadion u nekom trenutku osjeti »nešto«, poseban »etos« zbog kojega svi skoče na noge? Što šport uopće razlikuje od nekih drugih disciplina u kojima se ljudi natječu? To su samo neka od pitanja koja je naveo na početku našega razgovara i koja su učestala u disciplini koju izučava – filozofiji športa. Nedavno je i objavio knjigu »Filozofija sporta – Nastanak i razvoj jedne discipline«.
No kada su neki dijelovi našega razgovora dobili i korizmenu notu, sugovornik se nije pokazao kao »stranac«. Lako smo se složili oko nekih poveznica između korizme i športske svakidašnjice, primjerice u uzdržavanju od nekih užitaka ili u ustrajnosti da se tijelo i duša »istreniraju« za veliki cilj. No doc. dr. Škerbić, koji se i sam izjašnjava kao vjernik, spomenuo je i neke paradokse u odnosu športa i kršćanstva. »Mislim da kršćanstvo ima ‘problem’ sa športom – jer šport je sam po sebi kompetitivan, izrazito natjecateljski, a kršćanstvo nas pak uči vrlinama poniznosti i skromnosti, da se ne uzdižemo iznad drugih i da druge ne ponižavamo.
To može biti i svojevrstan prijepor za kršćanina koji se nađe u svijetu športa. Naime, onaj koji je ponizan u trenutku u kojem se odlučuje o tome tko će biti pobjednik, uvijek bi svoje mjesto prepustio drugima. A šport traži obrnuto – da se ustraje do pobjede. Jasno, vrlina skromnosti nije isto što i poniznost. Skromnost je u športu potrebna. Ona pojedincu jača svijest o tome koliko je on u nečemu zaista dobar i da se suparnika treba poštovati iako želimo pobijediti«, pojašnjava doc. dr. Škerbić.
Iako se u suvremenom svijetu u životu mladih događaju velike promjene, osobito u smislu navezanosti na tehnologiju, sugovornik nije skeptičan po pitanju spremnosti mladih na odricanje. »Bez teška i naporna rada nema uspjeha u športu, pa ni u životu. Iako se možda može činiti da današnja djeca manje ‘grizu’ u športu, svjedočimo da se svako malo pojavljuju vrhunski športaši, što pokazuje da među mladima postoji velik broj onih koji su spremni na odricanja i naporan rad.«
A roditeljima djece športaša ponekad se može činiti da korizma traje čitavu godinu – ona uključuje vožnju na treninge, dodatne financijske izdatke, nabavljanje športske opreme, pranje velike količine rublja, bodrenje… No u nekim slučajevima briga za dijete športaša poprima i nezdrave karakteristike, osobito kada se djeci nameću očekivanja da u svom športu jednoga dana postanu vrhunski, poput Luke Modrića, Lionela Messija ili nekoga drugoga poznatoga športaša. To je, prema riječima sugovornika, ambicija koje bi se roditelji trebali odreći zbog dobrobiti vlastita djeteta. »I osobno sam kao otac dvojice sinova iskusio što znači voditi djecu na treninge, ulagati vrijeme i novac u njihov športski život, ali to nije problem ako znamo da je to nešto što činimo za dobrobit djece. Također sam uočio, kao uostalom i svi oni čija se djeca bave športom, roditelje koji neprestano viču s tribina ili pokraj terena. Mislim da bi svaki roditelj trebao imati odgovornost za talente svoga djeteta. To znači pratiti svoje dijete u razini njegova talenta. Djetetu treba pomoći da se ostvari, ali ne može se pretjerivati u ime vlastitih ambicija. Možda se u tim slučajevima nije loše preispitati – što je moja želja, a što je želja moga djeteta. Svako pretjerivanje vodi odbojnostima, negativnim reakcijama, ozljedama… Zaista je zabrinjavajuće ako roditelji u svemu traže novac, slavu«, napominje doc. dr. Škerbić.
Podsjećamo ga da papa Franjo – koji sam često u javnosti govori kao ljubitelj športa, osobito nogometa – nerijetko mlade vjernike potiče da šport prepoznaju kao sredstvo kroz koje se uči kako davati najbolje od sebe. »Zasigurno to je jedna od najboljih poruka koju od športa možemo izvući. To je i najzdravije stajalište jer ako smo zaista u nekom natjecanju dali najbolje od sebe, sami smo pred sobom mirni – nije više važno jesmo li prvi, drugi, treći ili peti. Takvo gledanje na šport potiče u nama vrline koje su nam i kao kršćanima zanimljive – timski duh, žrtvovanje za druge, pa i hrabrost. Bilo bi zanimljivo istraživanje koje bi ‘izmjerilo’ solidarnost i empatiju u športu.
Jer, unatoč natjecateljskomu duhu, često možemo vidjeti jasne izraze empatije na terenima, osobito kada se netko ozlijedi ili kada dođe do neke nepravde«, pojašnjava doc. dr. Škerbić.
Upitan kojega bi hrvatskoga športaša istaknuo kao primjer koji bi i današnji mladi i odrasli mogli slijediti, sugovornik je bez dvojbe spomenuo Dražena Petrovića, čiji lik u poznatoj gesti dodavanja »kroz noge« resi i naslovnicu njegove knjige. »Dražen Petrović neprestano je isticao rad i odricanje i dojmio me se još kao mladića u tom pogledu. Pitao sam se pa zar kod tako darovita igrača talent ne bi trebao igrati neku ulogu? On ostaje uzor i po svom ponašanju na terenu. Poštovao je svoje suparnike i ne pamtimo neke njegove neugodnosti s terena«, pojašnjava doc. dr. Škerbić te dodaje: »Osobito kada je riječ o športašima kao uzorima trebamo ipak biti oprezni. To je možda usporedivo s poznatim glumcima, koje smo skloni poistovjetiti s vrlinama likova koje oni utjelovljuju u filmovima i serijama. A zapravo ne možemo znati kakvi su oni privatno. Slično je i sa športašima, u kojima su osobito djeca i mladi skloni nerijetko vidjeti svoje uzore«, zaključuje sugovornik.
