U specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Naftalan u Ivanić-Gradu ne može se ne zapaziti energičnoga mladića koji sudjeluje u rehabilitaciji pacijenata te im je podrška u izvođenju vježba koje ponekad znaju biti zahtjevne. To je 24-godišnji fizioterapeut Marko Jurišanec. Osim poleta u radu vidljivo je i njegovo nasmiješeno i vedro lice, blaga riječ i ohrabrenje za svakoga. Zapravo, kad bi ga se pogledalo, moglo bi se zaključiti: pa Marko nema nikakvih teškoća te je stoga tako vedar i opušten. No uporni Marko, koji svakim kontaktom želi pokazati da u životu nema predaje jer Bogu je sve moguće, od rođenja je i sam prošao težak put rehabilitacije.
»Živim u malom selu nedaleko od Siska, u Lijevoj Luci – mjestu koje se nalazi kod Martinske Vesi, gdje je ujedno i crkva koja je posvećena sv. Martinu biskupu. Kao općina dio smo Sisačko-moslavačke županije, a ujedno pripadamo Sisačkoj biskupiji. U svom kućanstvu živim s roditeljima i bakom. Imam sestru blizanku i jednu stariju sestru. One su udane i imaju svoje obitelji.«
Vedar i za šalu raspoložen Marko navodi da je pohađao Osnovnu školu »Braća Radić« u Martinskoj Vesi. To je i rodno mjesto braće Radić, čime se mještani posebno ponose. Svoje daljnje školovanje nastavio je u srednjoj školi u Topuskom za zanimanje fizioterapeuta.
Govoreći o svojem životnom putu, Jurišanec nastavlja: »Ima nešto u mom životu što me čini nekako ‘drugačijim’ od drugih, ali ne u negativnom smislu. Naime, osoba sam s invaliditetom koji je nastao pri porodu. Od mojih prvih koraka, dok sam još bio u hodalici, roditelji su znali da će moj život teći drugačije, da ću od malena osjetiti što znači boriti se u životu da bih mogao normalno obavljati svoje svakidašnje obveze. Najviše poteškoća imao sam s hodanjem jer brzo bih se umarao i zaista teško hodao«, kaže Marko, koji je, kako navodi, prošao puno lječilišta u Hrvatskoj i u inozemstvu. Vjeruje u hrvatske stručnjake te ističe da ni u inozemstvu ne bi više poboljšao svoje zdravstveno stanje. No stanje se nije popravljalo, nego je bilo lošije, tako da je Marku bila potrebna operacija jer jedino je to bilo rješenje da bi mu bilo omogućeno kretanje – hodanje. Ulaskom u pubertet uslijedila je njegova prva operacija na kojoj je operirao tetive. Potom je slijedila operacija obaju kukova.
Brojne rehabilitacije, trud te upornost roditelja i Marka dali su rezultate jer nisu se predavali, nego su vjerovali u Božju providnost i ljudsku pomoć i stručnost. Iako otežano hoda, Marko je u potpunosti samostalan, a svoj invaliditet, koji često zahtijeva dodatne napore, ne doživljava frustrirajuće, nego mu je on poticaj na izgradnju sebe, ali i pomoć drugima.
»Živim sasvim normalno kao da moj invaliditet nije prisutan. Jednostavno sam to prihvatio tako kako jest, ali i tražim uvijek nešto više u životu. Nikada nisam zbog invaliditeta osjetio izoliranje iz društva ili neke ‘čudne poglede’. Štoviše, mogu reći da mi ljudi čak pristupaju s mjerom divljenja jer me na svakom koraku prati optimizam i radost, koju nastojim prenijeti i na druge ljude. Kroz svoj oporavak mnogo sam vremena provodio s fizioterapeutima i tako zavolio taj posao i odlučio da ću i ja jednoga dana isto pomagati ljudima koji imaju teškoće slične mojima. Cilj koji me vodio da ostvarim taj svoj san bio je da pokažem ljudima da ja kao osoba s invaliditetom mogu hrabriti, snažiti i rehabilitirati ljude i biti im na pomoći. Želio sam pokazati kako je uz upornost i postavljeni cilj u životu mnogo toga moguće.
Volim istaknuti, a ljudima to pomalo zvuči čudno, da svoje zanimanje nekako mogu povezati s Božjim pozivom. Kako dobri Bog pozove svećenike da mu služe i naviještaju njegovu riječ narodu, tako sam i ja osjetio potrebu biti na pomoć starim i nemoćnim ljudima i činiti djela ljubavi koja me čine sretnim i ispunjenim. Naravno, kroz život se susrećem i s nizom zaprjeka, kojima iskreno baš i ne pridajem veliku važnost ni prostor u životu«, naglašava Marko. No navodi da svu snagu i tako ležeran pogled na život ne bi imao bez snažne vjere i podrške obitelji.
»Bez podrške svojih roditelja, sestara, prijatelja i bez vjere u Boga ništa ne bih uspio. Smatram da ne samo moj, nego svačiji život bez vjere i Isusa u našim srcima nema baš prevelik smisao. Vjera je moja snaga, i to je jačina koja me pokreće na svakom mom životnom koraku. Vjera je put koji u životu želim slijediti, put koji mi je pripravio Gospodin. Često promišljam i susrećem tužne osobe. Nenametljivo im kažem da je svako srce bez Božje prisutnosti prazno i tužno. Temelj vjere usađen mi je od malena, od mojih roditelja. S ponosom mogu reći da sam odrastao produbljujući vjeru koju danas svakodnevno živim. U vjeri me jača snaga molitve, molitve u kojoj želim biti što više u Božjoj blizini. Želim mu zahvaljivati na svemu što mi je podareno u životu, a isto tako tražiti nešto što želim, milosti kojima bih poboljšao svoj život.«
Uz svoj duhovni život Marko s ponosom navodi aktivnosti u župi. Župna ga zajednica dodatno ispunjava i čini sretnim. »Pjevam u dva zbora, u Biskupijskom zboru mladih i u crkvenom zboru u svojoj župi, te pjevam redovito za vrijeme klanjanja pred Presvetim. Sudjelujem i na dječjem oratoriju kao animator te u molitvenoj zajednici Srca Isusova u Sisku. U svim tim aktivnostima posebno me motivira želja da budem koristan i da ljudima maknem negativne predrasude o osobama s invaliditetom. Također najveći motiv u svim tim aktivnostima spoznaja je da sve što radim, radim na slavu Boga«, ističe Marko.
Za brojne aktivnosti koje obavlja u župi Marku treba mnogo vremena, no to ne doživljava kao odricanje, nego kao radost. Posebno ga raduje pjevanje u zboru i na klanjanju. »Moja ljubav prema pjevanju je velika. Pjesma je nešto što me pokreće i kada pjevam, tada se najbolje osjećam. Svaki moj dan započne i završi pjesmom, bilo da sam sretan ili tužan. Volim duhovnu glazbu jer ta glazba za mene je dvostruka molitva koja uistinu izlazi iz srca, a oplemenjuju me i njezine riječi. Želja mi je da snimim svoju autorsku pjesmu. Osim toga u Biskupijskom zboru mnogo je mladih, a posebno je to što smo svi složni i što naša srca gore jednakim žarom za Božjom ljubavlju. Neopisiv je osjećaj kolika je to snaga zajedništva i bliskosti«, ističe Marko. Posebno ga nadahnjuje pjevanje na klanjanju. U slobodno vrijeme Marko se bavi pisanjem pjesama, eseja i svjedočanstava te smatra da su to darovani talenti kojima se treba koristiti.
Govoreći o spoznajama i životu koji mu je donio invaliditet, navodi: »Iskreno govoreći, uz invaliditet sam došao do brojnih spoznaja. Mi osobe s invaliditetom potpuno drugačije gledamo na život. U životu nas čine sretnima male stvari. Ne težim nikada za nečim nedostižnim, nego mi je na prvom mjestu zdravlje. A da nisam osoba s invaliditetom, možda bih manje cijenio život, tražio od života nešto nedostižno, možda upadao u neke nevolje. No bez obzira na to što imam invaliditet, nisam se nikada osjećao manje vrijednim i beznačajnim u društvu. Dobri Bog mi je podario sposobnosti i milosti, a to je upravo moj dar za pisanje, pjevanje, sviranje i kreativnost. U životu se treba znati nositi sa svakom zaprjekom, ne smatrati ništa nerješivim, ali i uživati u svemu što nam je darovano. Rekao bih da treba živjeti s daškom djetinjstva u sebi te uživati i radovati se svakomu novomu koraku i danu«, ističe Marko.
Svjestan je da u društvu postoje predrasude prema osobama s invaliditetom. Zbog toga i svojim radom nastoji dokazati da svaka osoba ima svoje jake strane i talente. »Ljudima želim poručiti da maknu negativne predrasude o osobama drugačijim od njih. Važno je kakva je netko osoba, kakvo joj je srce, a ne kakva joj je noga, oko ili ruka«, zaključio je.
