Pastoralna suradnica, animatorica i koordinatorica mladih Zelinskoga dekanata Klara Vergles studentica je 3. godine studija biologije na PMF-u u Zagrebu. Redovito je na raspolaganju svojoj župi, a služiti zajednici kojoj pripada, rekla je, obogaćuje ju i veseli.
Rođena je 16. travnja 2000. u Zagrebu, odrastala je i danas živi u Svetom Ivanu Zelini. Roditelji Josip i Ivkica, rođena Pečenko, oboje rodom iz Svetoga Ivana Zeline, upoznali su se 1986. i iste se godine vjenčali u svojoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Josip je nakon godina rada u struci kao strojarski tehničar odnedavno u mirovini, a Ivkica je već četiri i pol godine zaposlena u Njemačkoj u kuhinji umirovljeničkoga doma. Klara je njihovo jedino dijete koje im je rođeno nakon 14 godina braka. Žive u Biškupcu, mjestašcu udaljenu pet minuta vožnje do crkve, u smjeru Varaždina, a pripadaju župi sv. Ivana Krstitelja u Svetom Ivanu Zelini. Tamo su cijeli život. Sada im je župnik Vlado Bogdan, s kojim se, ističe, odlično slažu.
»Rođena sam i odgajana u obitelji u kojoj se živjelo u vjeri. Molitva i misa nedjeljom i blagdanima oduvijek je bila sastavni dio našega obiteljskoga života, a i tata je prije bio član župnoga, mješovitoga zbora. Još kao malo dijete veselila sam se odlascima u crkvu jer je tamo uvijek bilo nekako posebno, a roditelje sam uvijek nakon misa ispitivala i tražila da mi objasne neke dijelove mise, poput zašto sada svećenik kaže to i to, a što mi tada moramo odgovoriti. Uvijek su bili strpljivi, ali, rekla bih, i sretni zato što sam pokazivala interes. U osmom sam se razredu zajedno sa svojim vršnjacima pripremala za sakrament potvrde, što je bilo razdoblje u kojem sam ozbiljnije i s punim razumijevanjem doživjela samoga Krista. Iako sam bila vjernica i išla redovito u crkvu, nisam znala na koji bih se način priključila zajednicama u svojoj župi. Osnovnu školu i opću gimnaziju polazila sam u Svetom Ivanu Zelini. Dobro sam učila, imala sam dobru ekipu. Tijekom osnovne škole svirala sam flautu u glazbenoj školi, a u srednjoj sam školi pjevala u školskom zboru. U gimnaziji u Zelini glazbenu mi je umjetnost predavala profesorica Kristina Benčić, koja je ujedno župna orguljašica, i tada je vodila župni zbor mladih ‘Santo’. Po završetku prvoga razreda pozvala me u zbor kako bih s njima svirala flautu i ja sam, uz dodatni poticaj i nagovor svojih roditelja, a posebno tate, odlučila doći na prvu probu. Tako sam ušla i u zajednicu mladih u svojoj župi i postala malo aktivnijom članicom župe. I danas sam zborašica, a s profesoricom Kristinom i dalje surađujem. Već nekoliko godina sviramo za prvu pričest u našoj župi.«
»Doma tata i ja odlično funkcioniramo. I mama dođe iz Njemačke, tata češće ode do nje, a ja rjeđe zbog studijskih obveza. Putujem busom svaki dan u Zagreb na studij. Ne mogu si zamisliti da živim u Zagrebu. Divna mi je pomisao da ću na kraju dana leći u svoj krevet u Biškupcu. Imam sestrične, povezane smo kao sestre. Životni mi je prioritet završiti studij, a onda bih se željela zaposliti u struci. Željela bih se baviti zaštitom prirode ili zoologijom, zapravo bih to htjela povezati. U vezi nisam, posvećena sam pastoralu mladih. A vjera mi puno znači. Oslonac mi je, ono što me nosi u životu, oblikovalo me i oblikuje svakoga dana.«
»Godine 2018. na nagovor svoga prijatelja i animatora u župi prijavila sam se na temeljnu formaciju animatora u svojoj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji. U tom trenu nisam u potpunosti znala tko su animatori i što oni točno rade, ali znatiželja me natjerala da odem i vidim. Danas se s radošću i veseljem prisjetim svojih formacija i ne žalim što sam se odlučila na taj korak. Uz usavršavanje animatorskih vještina, dobila sam i znanja koja nisu nužno vezana uz animatorstvo, nego su primjenjiva i u drugim područjima života. Ali ono najbitnije, moj duhovni rast i povezanost sa samim Bogom rasla je i rasla. Od te godine u svojoj župi djelujem kao animatorica i više sam uključena u život zajednice mladih. Unutar zbora i zajednice u zadnjih šest godina koliko sam članica stvorila sam jako dobra poznanstva, kvalitetna i dugoročna prijateljstva, pa čak i kumstvo. Rad s ljudima uvijek je izazovan, pa je tako znalo biti izazovnih situacija, ali ako je centar našega okupljanja sam Krist i ako je naš motiv iskren, stvari odmah idu lakše i kako treba.«
»Nakon većega angažmana u župi uslijedilo je isto na biskupijskoj razini. Godine 2019. rodila se ideja za osnivanjem zbora mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Voditelj me pozvao u organizacijski tim na početku osnivanja i danas pjevam u tom zboru. Animiranje misa pjevanjem ili sviranjem za mene ima posebnu važnost; u tom trenu doista osjećam rečenicu svetoga Augustina: ‘Tko pjeva, dvostruko moli.’ Uz to što naš zbor animira razna misna slavlja i događaje na biskupijskoj razini, trenutačno se bavi i pripremama za SHKM koji nas čeka u rujnu u Bjelovaru. Za susret radimo i dekanatske pripreme u obliku susreta mladih u dekanatu pa sam zadužena za koordinaciju u svom Zelinskom dekanatu. Mladi su željni više događanja na razini župa i dekanata i odaziv na zadnjem susretu sve nas je ugodno iznenadio. Pozitivni dojmovi i dobro raspoloženje sudionika nakon susreta uvijek nam je motivacija za dalje.«
»U zajednicama unutar župe lakše je biti vjernik, a prave kušnje najčešće dolaze izvan zajednica. Na primjer u školi, na poslu ili na fakultetu. Studiram biologiju na zagrebačkom PMF-u, na kojem, koliko sam do sada uspjela vidjeti i čuti, ima relativno mali broj vjernika. Mene nikada nitko nije napadao zbog vjere, ali mogla sam čuti razne negativne komentare na račun naše vjere i Crkve. Prije bih izbjegavala takve razgovore i šutjela, ne zato što me bilo sram, nego me bilo strah što sam u manjini i što ništa ne ću postići. U zadnje sam vrijeme primijetila kako se taj strah smanjuje i kako više nemam problem s jasnim iznošenjem svoga stajališta i Istine kojoj vjerujem.«
»Uvijek se trudim na miran i jasan način predočiti svoju stranu i pokazati im da ne osuđujem ljude koji imaju različita stajališta od moga o vjeri i da će svaki istinski vjernik to imati u sebi. U većini slučajeva osjetim kako se ljudi iznenade i zainteresiraju pa još i dodatno, ne radi napadanja, nego iz čiste znatiželje, ispituju ono što ih zanima, a možda nisu to imali koga pitati. Nas katolike zato ne treba biti strah glasno reći i elaborirati svoje stajalište jer možda je baš tamo netko tko treba čuti našu stranu. Možda se netko opet ne će složiti, možda ćemo nekomu promijeniti stajalište o vjeri i Crkvi, a možda čak i nekoga potaknuti na obraćenje.«
