Nizu svećenika prirodoslovaca o kojima pisasmo, većinom franjevaca, primjerice Juri Radiću, Josipu Olujiću i Bernardu Brixyju, valja svakako pridružiti biologa i pedagoga Alojzija Pišpeka.
Rođen je u Globočcu kod Ludbrega 30. prosinca 1893., kršten imenom Baltazar. Član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda postao je 1913. Nakon studija teologije u Zagrebu zaređen je 1921.
Potom je studirao biologiju u Münchenu i u Zagrebu zaključivši studij 1926. doktoratom »Edafske mukorineje Jugoslavije«, obranjenim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor biologije i direktor novoosnovane privatne Franjevačke gimnazije u Varaždinu, gdje je bio i rektor sjemeništa, a zatim se predao pastoralnomu radu u Vukovaru, Cerniku, Kloštru Ivaniću, gdje je bio i gvardijan i upravitelj župe, i u vukovarskom novom naselju Borovo, kamo je došao u kolovozu 1935., čime je u tvornici »Bata« intenzivirano dušobrižništvo katehizacije školske djece, dijeljenja sakramenata i propovijedanja. Godine 1936. obnašao je službu knjižničara u knjižnici franjevačkoga samostana u Vukovaru. Nakon osnivanja samostalne kapelanije đakovački biskup Akšamović imenovao ga je dušobrižnikom, koji je 1938. osnovao i katoličko društvo »Zajednica sv. Josipa«, a planirao je i gradnju crkve sv. Josipa u krugu tvornice, no rat je to omeo. Bio je i vjeroučitelj u gradskoj školi, u kojoj je predavao još prirodopis i higijenu. Jednako tako i u »Batinoj« školi u pripravnim tečajevima. Teško je ranjen 12. travnja 1945. u savezničkom bombardiranju. Bio je s djecom te ga je u školskom hodniku pogodila krhotina bombe. Odvezli su ga u vukovarsku bolnicu, ali je tek drugi dan podvrgnut operaciji. To je bilo prekasno pa je umro 14. travnja u Vukovaru, gdje je i pokopan na Starom katoličkom groblju.
Istraživanjem tzv. edafskih mukorineja, što je područje mikologije – proučavanja gljiva, stekao je ugled znanstvenika među botaničarima u zemlji i svijetu. »Poticajem g. prof. Vouka«, piše o. Pišpek, »dao sam se na istraživanje naše edafske flore mukorineja. Glavna mi je zadaća bila, da dadem barem donekle, jedan sistematski pregled mukorineja cijele naše domovine, i da istražim, imaju li glavna klimatska i terenska područja Jugoslavije također i u pogledu mukorineja nešto zasebna i osobita. Napose sam bio upozoren na naše mediteransko područje, koje bi radi svoje klime moglo i u mikološkoj edafskoj flori pokazivati znatnih razlika od ostalih područja Jugoslavije, kao što se to pokazuje u višoj fanerogamnoj flori. Istražio sam oko 300 uzoraka sa kojih 200 različitih lokaliteta. Izolirao sam i odredio, kako će se iz sistematskog dijela vidjeti 44 razna oblika. Uzorci tla uzeti su iz ovih nalazišta: Zagrebačka gora sa ostalom zagrebačkom okolicom. Samoborska gora sa okolicom. Ludbreška okolica, okolica Jaske, Lička Plješevica, Varaždinska okolica, Klanječka okolica, Rimske Toplice, Rajhenburg, Julske Alpe, Prekomurje, Vojvodina, Grubišno Polje, Slavonija, Srijem, Srbija (okolica Jagodine), okolica Trsata i Grobnika, Krk s Košljunom, Bosna, Hercegovina, Split i Lokrum.«
A kako se provode takva istraživanja? »Za uspješan je sistematski rad potrebno da dobijemo čiste kulture bez ikakve primjese drugih vrsta. Toga radi moramo najprije iz one šarolike smjese raznih gljivica, koje se pojave na inficiranom substratu, pojedine vrste mukorineja zasebno izolirati. Da uzmognemo iz one smjese različne mikološke flore izolirati pojedine vrste mukorineja. Moramo čekati i paziti, kada gljivice počnu fruktificirati (donositi plod). Fruktifikacija se kod mnogih vrsta vidi prostim okom, no kod nekih vrsta… koje su tako sitne i niske da jedva substrat pokrivaju, i koje se radi te svoje neznatne visine ne mogu skoro prostim okom razlikovati od kolonija bakterija, ne može se fruktifikacija bez mikroskopa nikako zamijetiti. Stoga je uvijek potrebno, a osobito kad imamo u kulturi i malene niske kolonije, čitavu kulturu pregledati pod mikroskopom, da nam se ne izgubi kakova sitna, ali ipak važna vrsta. Dapače kod takovih malenih kolonija nije ni dobro čekati dok fruktificiraju, nego je bolje odmah, kako smo se pod mikroskopom uvjerili, da to nijesu kolonije bakterija, zgodnim sterilizovanim alatom izrezati iz kulture i prenijeti u posebnu šalicu, jer bi ih inače lako više vrste prerasle i tako se izgubile. Što se inače tiče same izolacije, to je više stvar okretnosti istraživača nego stalne metode.« Svoja istraživanja objavljivao je u »Acta Botanica Croatica« 1925. i 1929.
Iako je s gledišta opće kulture znanstvena disciplina kojom se bavio nepoznata, važno je i taj njegov prinos spomenuti jer potvrđuje koliko je širok interes i pokatkad posve osobit bio znanstveni i kulturni rad hrvatskih svećenika.
