Prema zapisima fra Bernardina Sokola upravo iz dana stradanja korčulanskih partizana – istina je da on nije volio komunistički pokret. Razlog je jasan: nebrojeni komunistički zločini, tada već na čitavom svijetu poznati, oni u Rusiji, te zbog velike mržnje na Katoličku Crkvu i katoličku Hrvatsku, opet prema zločinačkoj ruskoj matrici.
Važno je na prvom mjestu vidjeti što sâm Sokol kaže o svojim kontaktima s Nijemcima. On piše da su se ti kontakti svodili ponajviše na nabavu hrane u Korčuli. Tu su nabavu za badijsku samostansku zajednicu obavljali gvardijan, tada fra Nikola Španjol, i o. Sokol, napose zbog dobroga znanja njemačkoga jezika. Sokol u pismu kaže: »Znali smo da partizani prigovaraju svima, koji imaju veze s Nijemcima prodajom ili služenjem u kućama, radom u bunkerima, pa su mnogi muški iz straha prešli njima. Mi dužnost nismo mogli izbjeći. Znao sam da ja prvi mogu stradati, jer su me partizani i prije imali na zubu, pa su me u prosincu (riječ je zacijelo o prethodnoj godini, naime 1943., op. a.) tražili među našima u Blatu i govorili: doći će nam Sokol prije ili kasnije… Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata…« (MUP RH/I Kut 1219., Pismo od 25. VIII. 1944., str. 2).
Na račun takvih kontakata s Nijemcima o. Sokol piše: »O NIČEM NIJE BILO GOVORA NEGO NAJNUŽNIJE (velika slova ovdje i drugdje kako stoji u originalu, op. a.). A o politici apsolutno ama ni jedne riječi, još manje da bi ispitivali…«
U brizi za materijalni život fratarske zajednice o. Sokol je često odlazio loviti ribe, o čemu veli: »Dana 22. o.m. (kolovoza 1944., op. a.) otišao sam poslije 7 sati u jutro baciti vrše pokraj prve bove kraj Borića. Znali smo da se kraj ‘Plavnjaka’ ne smije, ali uvijek su puštali za Badiju. Najednom počnu pucati… Ja sam mislio da je neko upozorenje, pa sam se brzo okrenuo prema Borićima, ali nisu prestali pucati. Bila je jedna patrola na ‘Kolonama’, a druga pucala sa sv. Ante, gdje je jak bunker. Pratile su me sve do samostana, svi su se u samostanu bojali, da ću biti pogođen, ali hvala Isusu nisu ni barčice pogodili. Isti smo dan pošli u grad o. Gvardijan i ja za poslom pa smo doznali zašto su pucali, jer smo se svi čudili: dan prije su vojnici (njemački, op. a.) došli na Vrnik i ravno ka jednom bunkeru, gdje su našli spavati učitelja Šeparović Nika iz Blata i još 3 druga partizana iz bliže okolice. Ta su trojica slijedeće noći pobjegla, kako se je kasnije doznalo, pa preplivali Badiju kod ‘Garević’ (ispod Ježevića), a onda iza bova na Vrnik i kasnije u Lumbardu. Vojnici su mene držali pobjeglim partizanima pa su ZBILJA pucali na mene za upozorenje« (isto, pismo od 25. VIII. 1944., str. 2).
Već je iz gornjih navoda jasno da o. Sokol nema ništa s dojavljivanjem o mjestu gdje se skrivaju partizani. U pismu što ga je očuvala Ozna on govori i o tom dojavljivanju Nijemcima: »Sutradan otišao O. Gvardijan sam za potrebu u grad i čuo, kaže, kako u Korčuli govore da je O. Sokol Nijemcima to dao… Podvečer otišao O. Vjekoslav (Bonifačić, član samostanske zajednice na Badiji, op. a.) na ‘Dominče’ pa mu gdja. Kruna Marinković sva uzrujana kaže, kako zločesti svijet baca krivnju na O. Sokola što je bez obzira, kako jedan svećenik ne bi to učinio, već po sebi O. Sokol nije mogao učiniti nego jedan koji pozna sve ‘finese’, tim više što su Nijemci u Lumbardi našli magazin u jednoj kući, došli u tu kuću, činili otkriti jedan tapet i otvorili ‘bukaportu’… Razumije se da će PRAVI partizani znati kako im je jedan njihov to zafrigao, koji je bio potpuno upućen, mali djavao će ipak doći na račun, te će bar nekoji ostati na uvjerenju da je O. Sokol barem kumovao, kako se možemo čudit svetovnicima, koji žive bez Boga u koliko se protiv ne bore svećenici – – Bože, REDOVNICI-braća…« (isto, pismo od 25. VIII. 1944., str. 3).
Važna je i Sokolova napomena uz navedeno pismo, u kojoj on piše: »Kasnije se doznalo u Lumbardi da su došli u kuću Nijemci, stupili u jednu sobu, dali otvoriti tapet i otvorit ‘bukaportu’, a sa stola stolnjak ispod kojeg su našli arhivu sa zapisnicima, te neki jezici na temelju toga odvedeni /Mali Zdravko Stanić, sin Rudolfa Balarina i neki drugi. U podrumu su našli ‘magazin’ pa odnijeli. O. Gvardijan čuo na Vrniku da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov… Glede Vrnika najvjerojatnije što se govori, da su Nijemci sa dalekozorom prijetili (zacijelo: primijetili, op. a.) dolazak partizana sa SV. Antona, pa onda i sa drugih strana, jer su došli na dve strane na bunker, koji je bio otvoren, toliko su bili sigurni da su radi zraka držali po noći otvoreno/« (isto, pismo od 25. VIII. 1944., dodatak pismu, str. 3).
Takva kroničarska faktografija doima se autentično, krajnje istinito, te će svaki ozbiljan povjesničar s lakoćom zaključiti da početak »korčulanske memorije« stoji na klimavim nogama. Neposredna umiješanost o. Sokola u spregu s Nijemcima nema nikakve stvarne podloge. »Korčulanska memorija« stvorena je lažno, ona je čista komunistička konstrukcija, kakvih ima u obilju iz vremena komunističke Jugoslavije.
U svemu tom držanju o. Sokol dodaje značajnu moralnu kvalifikaciju: »Bojim se da će pozitivni dokumenti za mene biti uništeni, a negativni ostavljeni, dok o drugima protivno. Sve ja ovo izjavljujem pred Bogom, da sam na sve napisao što se nalazi u mojim spisima uopće po svijesti (savjesti, op. a.) i nastojao biti potpuno objektivan sine irra et studio (bez srdžbe i lukavstva) i da me prema nikome nije vodila mržnja ili zavist jer sam se cijelog života borio samo istinom i zato sam nastradao… Veritas (istina, potom nejasnih nekoliko riječi, op. a.)«, pa zaključuje da će i dalje »tako raditi« (isto, pismo od 12. IX., str. 5). S takvim načelom o. Sokol – svjestan da će nastradati, kako je rekao – stavlja svoj život pred istinu povijesti i – što je za njega bitno – pred Božju istinu, jer vjernički dodaje: »Želim biti rehabilitiran, barem poslije smrti, ali FIAT (Neka bude, riječi BDM kod navještenja, op. a.), ako bude protivna sv. Volja Božja, hoće li mi udijeliti milost, da umrem kao mučenik za svetu vjeru, što je bila glavna moja želja od djetinjstva. Sam Isus znade, ali ću nastojati da bude povezano… (slijedi nekoliko nejasnih riječi, op. a.). Zadnje će moje riječi biti: Živio Isus, slava, preč. Srce Marijino, pobjednik živio papa – Živjela katolička Hrvatska« (isto, pismo od 12. IX., str. 6).
NASTAVLJA SE
