Već je rečeno da partizani nisu voljeli o. Sokola, čega je i on bio svjestan, stoga je Stipe Nosić na temelju višegodišnjega ispitivanja i izvornih arhivskih dokumenata ustvrdio: »Ubili su zaslužnog člana hrvatskog naroda, ubili su rodoljuba, okončali njegove planove, komponiranje i pjesmu. Osiromašili su čovječanstvo za sposobnog i priznatog velikoga hrvatskog i svjetskog glazbenika« (»Fra Bernardin Sokol, Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130 obljetnici rođenja«, Kaštela-Zadar 2018., str. 85).
Vrijedno je o čestitosti o. Sokola, od doista brojnih, navesti samo neka svjedočanstva njegove redovničke subraće, koji su ga osobno poznavali i bili svjedoci njegove osobnosti i odnosa prema bližnjima.
Važno je svjedočanstvo fra Vjekoslava Bonifačića jer je on bio član badijske zajednice u času uhićenja fra Bernardina Sokola, koji je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Svjedočanstvo je objavljeno u spomenutom zborniku:
»Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i ‘skaletom’ (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. ‘Motor! Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. A tko bi drugi mogao biti u ovakvoj noći. Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‘Ispovjedi me!’ Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča… O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‘Evo me.’ Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana, i to u ovo i ovakvo vrijeme. Malo nakon toga čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem« (isto, str. 83.-84.).
U samostanu Male braće u Dubrovniku čuva se nedatiran i nepotpisan rukopis u kojem među ostalim stoji: »Oca Bernardina su partizani odveli iz Badije, da će ga odvesti na Vis, ali su ga ubili u barci između Badije i Orebića 28. rujna 1944. Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan« (isto, str. 84). Kako pokazuje taj rukopis, o događaju na čamcu ipak se nešto doznalo: o. Sokol umro je kao mučenik; u odlučujućem trenutku života dao je svjedočanstvo za Krista. Mučitelji su ga tukli i ubili jer je bio drukčijega političkoga stajališta, jer je bio svećenik, jer je bio učen i jer je možda mogao ometati njihovu vladavinu. Ubili su ga ljudi koji su sebe nazivali antifašistima, ubili su ga bez ikakva suda, iako nije ništa skrivio. Tijelo su bacili u more, nadajući se da će ono skriti zločin. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica u Orebiću. Prepoznavši ga, skupina ljudi pokopala ga je tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo.
Dragocjeno je također svjedočanstvo fra Berarda Barčića, također badijskoga fratra iz vremena boravka o. Sokola na Badiji: »Ivan Jeričević, zvan ‘Čompo’, nekadašnji predsjednik Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule, u suvremenoj Hrvatskoj državi, u srpnju 2002. preko lokalnog Radija Korčule izjavio je kako je ‘početkom rujna 1944. godine jedna barka s borcima Korčulanskog odreda pristala noću ispred samostana na Badiji’ i da su tada od fratara partizani zatražili fra Bernardina Sokola, koji da je, navodno, odao Nijemcima šestoricu partizana u jednom bunkeru na Vrniku. Rekao je i da su ga fratri našli i doveli, te rekli: ‘Evo vam ga, riješite nas ovoga zla.’« Odgovorio mu je fra Berard Barčić (1910. – 2016.), koji je sa Sokolom živio na Badiji. Ustvrdio je da je izjava što se pripisuje fratrima laž i da fratri nikad ne bi takvo nešto rekli. On je posvjedočio da su mu fra Vjenceslav Bandera i fra Vjekoslav Bonifačić, koji su u vrijeme odvođenja Sokola bili na Badiji, kazali »da se naknadno ustanovilo da nije padre Sokol odao Nijemcima partizane koji su se skrivali na Vrniku, nego imenom i prezimenom druga osoba« (Berard Ante Barčić: »I dalje u službi laži«, »Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima«, Zadar, 3/2002, poseban prilog; usp. Berard Barčić: »Ratna sjećanja jednog franjevca«, Franjevački provincijalat, Zadar, 2004., str. 80.). Kasnije je taj »hrabri borac« ipak ublažio retoriku i na pitanja o ubojstvima na Daksi rekao je: »Nemam nikakve veze sa likvidacijama. Bio sam na dubrovačkom području, ali sa posve drugim zadatkom. Organizirao sam podružnice OZNE. Znam samo da je likvidaciju obavila posebna vojna jedinica, Bataljun narodne obrane Dubrovnik« (»Jutarnji list«, 3. lipnja 2008.).
Treba istaknuti da je o. Barčić, uzorni franjevac, nedavno preminuli u 106. godini, kao profesor biologije i botanike u Badijskoj klasičnoj gimnaziji mnoge dane proveo s fra Bernardinom Sokolom. Bio je svjedok komunističkih zala, što je zapisao u citiranoj knjizi »Ratna sjećanja jednog franjevca«, u kojoj o fra Bernardinu kaže: »Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij, zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali« (str. 80) i na kraju dodaje: »Nečista savjest za stravično ubojstvo padre Bernardina Sokola, čestitoga fratra i glazbenoga velikana, i dalje se prekriva komunističkim lažima i floskulama« (str. 81).
S pravom se može ustvrditi da ti časni svjedoci – franjevci koji su bili blisko povezani s Badijom i s fra Bernardinom – nose memoriju fratara ne samo Provincije svetoga Jeronima sa sjedištem u Zadru, nego i široke redovničke i crkvene zajednice, pa i svjetovnih krugova.
NASTAVLJA SE
