FRA BERNARDIN SOKOL, FRANJEVAC, GLAZBENIK I MUČENIK (5) Vrelo lažnih optužaba – »Magnum crimen« Viktora Novaka

Objavio
Dr. Bernardin Škunca
-
O. Sokol uglazbio je, među ostalim, Himnu Ante Starčevića
Nizanka donosi osvrt na starije i novije napade u brojnim elektroničkim medijima i dnevnom tisku na fra Bernardina Sokola, člana Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji su se orkestrirano nanizali nakon otkrivanja njegove biste na Badiji u sklopu proslave 130. godišnjice njegova rođenja. Bez polemičkih tonova, sustavno i krajnje objektivno pokazuje neutemeljenost svih optužaba na račun toga hrvatskoga velikana.

Lažne podatke o tobožnjem Sokolovu ustaštvu prvi je iznio Viktor Novak u svojoj knjizi »Magnum crimen« iz 1948. godine na str. 542. krivotvorenjem činjenica da bi opravdao partizanske (po)ratne zločine, o čemu je temeljito pisao fra Stipe Nosić u radu objavljenom u dosad više puta navedenu zborniku »Fra Bernardin Sokol«.

Nema podataka o vremenu i okolnostima
Lažne podatke o tobožnjem Sokolovu ustaštvu prvi je iznio Viktor Novak u knjizi »Magnum crimen«

Optužba o ustaštvu nalazi se i u radu Franka Miroševića »Dubrovnik i dubrovački kotar od Banovine Hrvatske do talijanske reokupacije (od rujna 1939. do rujna 1941.)«, objavljenu u »Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru« br. 53/2011., na str. 256., gdje se Sokol ubraja u ustaše koji su se okupili u Kneževu dvoru.

Međutim, Mirošević ne navodi podatke kada su se okupili ni u kojim okolnostima. Kao izvor za taj podatak navodi stranicu 136. u knjizi »Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji«, zbornik 2., no na toj stranici nema ni jednoga navedenoga podatka koji citira niti se igdje spominje Sokol u oba sveska navedenoga zbornika dokumenata. Sličan popis osoba (početak popisa uz oznaku »i drugi«) nalazi se i u Miroševićevoj knjizi iz 2016. godine »Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, str. 75.-76. (Udruga antifašista Dubrovnik), koje se i na tom mjestu nazivaju ustašama. On se na tom mjestu poziva na spomenutu Anićevu knjigu »Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupa­cije do oslobođenja« (str. 26.), istoga izdavača, i knjigu Ive Rojnice iz 1995. »Susreti i doživljaji« (knjiga prva: 1938. – 1945.), u kojoj se navedeni događaji opisuju tek od 68. str., ali nema spomena o Sokolu!

»Ekstremne nacionalističke snage buržoazije«

 Anić se pak poziva na knjigu »Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945.« (Split, 1985.), gdje se na 1053. stranici konačno nalazi izvor optužbe o Sokolovu ustaštvu, a to je knjiga Mate Jakšića »Dubrovnik 1941. – Sjećanja«, u izdanju »Prosvete« iz Beograda 1966. godine. U njoj se na 13. i 14. stranici navode brojni odvjetnici, profesori, svećenici i drugi intelektualci kao ustaše koji su se okupljali u Kneževu dvoru nakon njemačke i talijanske okupacije. Međutim, opet je riječ o »sjećanju« bez ikakvih dokumenata, a o motivaciji tih optužaba dovoljno je prenijeti formulacije u članku Dušana Plenče »Odnos građanskih političkih struktura Dubrovnika prema borbi za nacionalno oslobođenje i socijalni preobražaj (1941-1945)« objavljenom u knjizi »Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945.« na str. 1046.-1061., gdje se u fusnotama prenose Jakšićevi opisi, a Sokol svrstava u »ekstremne nacionalističke snage buržoazije, okupljene u klerikalne organizacije« (str. 1053), kojima se na teret stavljala »antijugoslavenska orijentacija« (str. 1048), a te su organizacije bile, prema navodu iste knjige (fusnota 40): »Križari«, »Družba Isusova«, »Mala Braća i drugi«.

Mi smo za Boga, narod i socijalnu pravdu

Tomu se još može samo dodati da u cjelokupnoj Sokolovoj očuvanoj glazbenoj ostavštini nema ni jednoga jedinoga glazbenoga uratka koji bi na bilo koji način vrijeđao bilo čije osjećaje ili veličao ikakav režim.

U toj »igri sjećanja« vidljivo je da većinu optužaba na račun Sokola poriče postojeća dokumentirana građa, da se podmeće pogrješnim navođenjima, da se poziva na dokumente koji ne postoje ili u kojima se Sokol uopće ne spominje, a u velikom se postotku prešućuju stvarni svjedoci i dokumenti te na taj način krivotvori istina.

On je, kao predani franjevac i svećenik, svoj umjetnički kredo postavio u duhu Motu proprija Pija X., koji je zahtijevao da crkvena glazba bude opća, da ne djeluje neugodno ni na kojega pripadnika stranih naroda niti da vrijeđa ičije osjećaje. Uglazbio je himne brojnim katoličkim društvima na području Dubrovnika, pa tako i himnu Hrvatske katoličke akcije na stihove Ive Lendića, pokreta čija je želja za pomirbom s liberalnim i sličnim skupinama te težnja za nacionalnim jedinstvom izražena pod geslom koje je Sokol uglazbio kao refren: »Mi smo za Boga, mi smo za hrvatski Narod i Socijalnu Pravdu!«. Ponovno ju je tiskao g. 1941. kao zadnju skladbu svoga niza u 80 svezaka tiskanih glazbenih izdanja »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu« koje je priređivao i izdavao od 1929. godine.

Sjećanja do 1990. razlikuju se od sjećanja 2019.

Sve optužbe protiv Sokola koje su nastale uoči 75. godišnjice njegova ubojstva, kao što je već istaknuto, potaknute su nedokumentiranim Anićevim navodom Ivana Jeričevića »Čompe«, a potom postupno prilagođavane podatcima iz poglavlja »Hapšenja« (str. 574.-578.) iz zbornika »Sjećanja jedne generacije – Grad Korčula 1900-1946.« iz 1990. godine, koji je uredio Zvonko Letica. U tom se zborniku navode imena osoba koje su iznijele pojedina svjedočanstva, no njihova sjećanja, skupljana do 1990. godine, bitno se razlikuju od sjećanja koja se podastiru u medijskim napisima 2019. godine, a koja se lažno pozivaju na autoritet navedenoga zbornika kad Sokolu podmeću iskrivljene navode.

Oznaška sjećanja i fratarsko sjećanje
Pozivanje na »sjećanje« u medijskim napisima nakon otkrivanja biste fra Bernardina Sokola na Badiji također jasno pokazuje da njihovi autori imaju dvostruka mjerila za mjerodavnost »sjećanja«. Naime, za razliku od partizanskih, oznaških, antifašističkih i drugih sjećanja, ti autori smatraju potpuno irelevantnima sjećanja Sokolove subraće (odnosno smatraju relevantnim franjevačka »sjećanja« koja nitko od franjevaca nikada nije potvrdio), a postojanje drukčijih sjećanja među drugim Sokolovim znancima i sugrađanima u cijelosti isključuju. Zašto bi npr. sjećanje jednoga oznaša bilo vrjednije od npr. zapisana sjećanja jednoga od sudionika toga vremena i događanja, koje je djelatnik Hrvatskoga državnoga arhiva proslijedio provincijalu fra Mariju Šikiću 1994. godine (pismo se čuva u Provincijskom arhivu u Zadru, u kutiji »Fra Bernardin Sokol«, bez posebne signature listova). U pismu se navodi opis pozadine stradanja fra Bernardina Sokola: »U Korčuli se priča da su Nijemci među partizanima imali svog špijuna, a da je upravo on, da sebe zakamuflira, iznio glas da je padre Sokol vidio partizane u Vrniku, kad je bacao vrše, i dojavio Nijemcima, te da je taj partizan, špijun, navodno iz Čare, ubio padre Sokola.«

Iz te »igre sjećanja« vidljivo je da većinu optužaba na račun Sokola poriče postojeća dokumentirana građa, da se podmeće u pogrješnim navođenjima, da se poziva na dokumente koji ne postoje ili u kojima se Sokol uopće ne spominje, a u velikom se postotku prešućuju stvarni svjedoci i dokumenti te na taj način krivotvori istina.

NASTAVLJA SE

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA