Mučeničku smrt fra Bernardina Sokola treba gledati u kontekstu teških poslijeratnih komunističkih zločina na dubrovačkom području. U to je vrijeme u Dubrovniku osvanuo plakat na oglasnim pločama: »U ime naroda Jugoslavije« na kojima su bila napisana imena osuđenih na smrt, među kojima su bili svećenici, profesori i brojni drugi tamošnji uglednici: dr. Niko Koprivica, Milan Gosl, Stijepo Barbijeri, Ante Brešković, Frano Vojvodić i drugi (»Hrvoje Kačić: Dubrovačke žrtve; Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama [početak Bleiburga]«, Zagreb, 2017., str. 33.-36.).
Uhićenja i likvidacije komunisti su izvršavali prema Uredbi o vojnim sudovima, čl.18. st.1.: »Postupak vojnih sudova imade biti brz i bez suvišnih opširnosti, ali potpun« (Kačić, isto, str. 45.). Uhićeni, čija su imena pomno popisana, što je važno istaknuti – prije ulaska partizana u Dubrovnik, nisu imali pravo na obranu niti su znali zašto su optuženi. No svi su imali nešto zajedničko: bili su ugledni građani Dubrovnika i potencijalna buduća smetnja novoj vlasti. Glavna stratišta za njihovo uklanjanje bili su Orsula, Daksa, Boninovo, kraj Gospe od Milosrđa i Slano, a glavne optužbe bile su popraćene poznatim komunističkim floskulama: »narodni neprijatelji«, »sluge okupatora«, »špijuni« i sl. Ante Jurjević Baja u zagrebačkom je »Vjesniku« u prosincu 1992. izjavio: »Tada još nije bio formiran sud, ali je bilo rečeno da će se formirati pri komandi južnodalmatinskog područja.« U izvješću iz 1944. on navodi: »Što se tiče narodnih neprijatelja, do sada smo ih otpremili, što ovamo, što onamo 60, među njima i osam popova, odnosno fratara.« Na Daksi je tih dana bilo ubijeno osam, a sve skupa na dubrovačkom području 24 svećenika, odnosno redovnika (v. Augustin Franić: »Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona«, Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca, Dubrovnik, 1996.).
Likvidacije su provođene nesmiljeno: u listopadu i studenom 1944. ubijene su u Vraninu blizu Vele Luke 32 osobe, a u prosincu 1944. do ožujka 1945. na vojnom groblju Gospe od Milosrđa više od 20 osoba. S pojedinačno ubijenima riječ je o 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude (v. Radica Joško: »Sve naše Dakse«, Ogranak Matice hrvatske – Dubrovnik, 2003. i Hrvoje Kačić, isto, str. 45.-56.). Tako su komunisti stvarali »narodnu vlast« Jugoslavije, oslobađali su komunističku Jugoslaviju od ponajboljih hrvatskih sinova. Takvu sudbinu među prvima doživio je i o. Sokol.
U novim napisima protiv o. Sokola govori se i o »badijskim partizanskim fratrima«, naime, fratrima u badijskoj redovničkoj zajednici koji su bili na strani partizana. Posebno se voli isticati fra Vida Mihičića i fra Vjenceslava Banderu. Prvi od njih doista se priključio partizanskomu pokretu, a kao izvrstan poznavatelj umjetnosti i pisac dugo je godina bio uvaženi profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Valjalo bi, među ostalim, čitati njegove sjajne književne uratke, od kojih i pjesničke, u kojima nerijetko izriče vlastitu ispovijest o prijeđenom životnom putu (naslovi njegovih knjiga mogu se naći na internetu). Dr. fra Vjenceslav Bandera, također veoma učen, kasnije je vidio svu strahotu komunističkih zločina, gdjekad je to i javno izražavao, kao primjerice povodom Staljinove smrti godine g. 1953., u jednoj propovijedi u zadarskoj katedrali, navodeći strahote Staljinova komunističkoga režima.
O badijskim fratrima partizanima nije zgorega citirati svjedočanstvo samoga o. Sokola. Uz spomenutoga fra Vida Mihičića, koji je prešao u partizanski pokret, o. Vjenceslav Bandera, o. Leonard Mihalić i o. Pavao Dodič (Slovenac) također su bili za partizane; drugi pak, o. Marurij Gugić, o. Vjekoslav Bonifačić, o. Nikola Španjol, gvardijan, i sve četiri časne sestre koje su radile na Badiji, nisu bili njihovi simpatizeri (usp. MUP RH/I Kut 1219., Pismo s datacijom: Badija, na ime Marijino 12. rujna 1944., str. 4.). Usprkos razlikama, o fratrima na Badiji Sokol piše: »Mi javno i u refektoru (blagovaonica) govorimo o stvarima prema vijestima i novinama, oni (fratri skloni partizanima, op. a.) drže tajno svoje vijesti, koje dobivaju od partizana, preko Vrnika i Grada.«
Očito je, dakle, da je komunistički pokret imao podršku od dijela fratarske zajednice na Badiji. Pri tome se tim više treba upitati kako se moglo dogoditi da su komunisti – ne bez komunističke vlasti u Korčuli – takvim »partizanskim« fratrima ubrzo nakon rata oduzeli Badiju. Odlukom Predsjedništva komunističke vlade NR Hrvatske od 12. prosinca 1949. izvršena je eksproprijacija otoka Badije i samostana i tamo smještena vojska, pa zatvor, potom športske udruge. Redom, Badija je iz dana u dan sve očitije sličila razbojničkom mjestu. »Komunistička Badija« sramotno je vrijeme devastacije samostana i otoka. Samostanska crkva – upotrjebljavana u najnečasnije svrhe – doživjela je rušenja ili velika oštećenja visokovrijednih umjetničkih oltara. Zbog eksproprijacije Badije i samostana od komunističkoga režima samostanski i gimnazijski namještaj i biblioteka u najvećem dijelu prebačeni su u samostane svetoga Frane u Zadru i u samostan Male braće u Dubrovniku. Glasoviti badijski sveti Križ smješten je u franjevačku crkvu nad Orebićem. Većina badijskih umjetničkih slika završila je u pologu crkve/katedrale u Korčuli. Uspostavom hrvatske države došlo je do vraćanja Badije u krilo matične Provincije svetoga Jeronima 2003. godine. Nakon pothvata provincijske zajednice da se otok i samostan vrate svojemu višestoljetnomu vlasniku, potpisani, kao tadašnji provincijal spomenute provincije, uz vještu asistenciju fra Joakima Jakija Gregova, preko tadašnje ministrice Vesne Škare Ožbolt, godine 2005. priveo je kraju posao vraćanja Badije matičnomu vlasniku. Nalazeći se u poteškoćama s obzirom na broj fratara u provincijskoj zajednici, uprava Provincije preko provincijala referendumski je pitala za mišljenje sve članove Provincije te svjesna nužnosti temeljite obnove Badije, zadržavajući pravo vlasništva, odlučila je da se otok Badija sa samostanom dade na upravljanje franjevcima sa sjedištem u Mostaru. Nakon desetljeća devastacije i profanacije, sada je na Badiji u tijeku temeljita obnova samostanskih i crkvenih objekata u svrhu stvaranja duhovnoga središta širega značenja. Za posao obnove posebno je zaslužan fra Jozo Zovko. Sada Badija ponovno ide u okvire višestoljetnoga djelovanja franjevaca na tom lijepom malom otoku.
ZAVRŠETAK
