Članovi Stalnoga odbora za život i djelo fra Bernardina Sokola prof. dr. Mihovil Biočić, dr. fra Stipe Nosić, dr. Vito Balić, dipl. oec. Milivoj Bratinčević i pisac ovih redaka, ponukani napisima u »Jutarnjem listu«, »Večernjem listu«, »Slobodnoj Dalmaciji« i drugim medijima, u kojima su iznesene najteže optužbe na fra Bernardina Sokola da je krivac za smrt korčulanskih partizana, žele upoznati crkvenu i građansku javnost sa stvarnim povijesnim činjenicama. One, u biti, raskrinkavaju prošlogodišnje predizborno-politikantske namjere pojedinih autora prepoznatljiva političkoga pedigrea, kojima je o. Sokol poslužio tek kao povod za napad na određenu političku osobu.
Franjevci Provincije svetoga Jeronima sa sjedištem u Zadru i kaštelanska udruga za očuvanje kulturne baštine »Bijaći« u svibnju 2018., povodom 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola (1888.-2018.), pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, organizirali su trodnevne »Dane fra Bernardina Sokola«, uključujući i znanstveni skup na kojem su okupili 17 znanstvenika. Program i održavanje proslave svesrdno su podržali Županija, gradovi Kaštela i Split, Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija u Splitu i zagrebački Institut za crkvenu glazbu. Osvijetljen je životni put o. Sokola, visoko su vrjednovane njegove skladbe. Kao glazbeni talent u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, tada već svećenik, upućen je na studij u Austriju i na Glazbenoj akademiji u Beču – Klosterneuburgu stekao je visoku glazbenu diplomu, potom je malo kasnije i u Rimu – na Papinskom institutu za crkvenu glazbu – stekao ono što se danas zove magisterij iz crkvene glazbe. U Rimu je stekao i doktorat iz teologije. U našim hrvatskim crkvenim krugovima bio je tada jedan od najobrazovanijih glazbenika u Hrvatskoj. Zbog te visoke naobrazbe bio je profesor na Teološkom fakultetu u Zagrebu. U svojem skladateljskom radu – kako su tvrdili i kako tvrde današnji muzikolozi – o. Sokol je bio na tragu suvremenih europskih zbivanja i ostvario je vrijedan opus u crkvenoj i svjetovnoj glazbi prve polovice dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj s pojedinim djelima koja nadilaze funkcionalne okvire i čine značajan doprinos hrvatskoj umjetničkoj glazbi tridesetih.
Hrvatska pošta tom je prigodom izdala marku s likom fra Bernardina Sokola, čime je postao drugi franjevac, nakon fra Andrije Kačića Miošića, koji je dobio prigodnu poštansku marku. Ubrzo nakon spomenutih Dana tiskan je i veliki zbornik pod naslovom »Fra Bernardin Sokol – Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130. obljetnici rođenja«. U istom povodu Odbor za proslavu Sokolove obljetnice organizirao je programe u umanjenom sadržaju u Dubrovniku, Zagrebu, Orebiću i Korčuli. Tako je – uz ranije manje skupove u vremenu demokratske Hrvatske – »na sav glas« prekinuta od komunističkoga režima nametnuta šutnja o o. Sokolu. Tako je u našu široku javnost ušao na velika vrata kao dični franjevac, veliki glazbenik i mučenik za vjeru i domovinske ideale.
Sve se to događalo pred čitavom hrvatskom javnošću, medijski dobro popraćeno. Nitko tada od povjesničara i novinara nije reagirao. No kad je 17. rujna 2019. na Badiji postavljena bista fra Bernardina Sokola – odličan rad akademskih kipara Izvora Oreba i Emilije Karlavaris – koju je otkrila predsjednica RH, na portalima i u dnevnom tisku umnožili su se napadi i na predsjednicu i na fra Bernardina Sokola. I nepismenu je čovjeku jasno da se orkestar glasova protiv o. Sokola događao u predizborne, dnevnopolitičke svrhe. O. Sokol takvima je dobro došao kao »žrtveni jarac« (mitski postupak i pojam poznat u davnom i novom hodu čovječanstva). Optužuju ga – ni više ni manje – da je neposredni krivac za smrt korčulanskih partizana, pri čemu se optužitelji nisu suglasili koliki mu je njihov broj »na savjesti«: sedam, pa jedan, pa opet sedam, pa devet i slično. Svoje dokaze temelje na »korčulanskoj memoriji«, o čemu će biti riječi u nastavku nizanke. Bez obzira na sve, ubijeni korčulanski partizani zaslužuju pažnju – a od vjernika i molitvu. Čitajući te brojne napise, svi poštovatelji, napose franjevačka zajednica o. Sokola sa sjedištem u Zadru i njegovi Kaštelani, osjećali su se zgroženi.
Ovaj osvrt o fra Bernardinu Sokolu temelji se na pisanim, arhivski očuvanim dokumentima, svjedočanstvima samoga o. Sokola i fratara koji su s njim živjeli na Badiji.
Branitelji zločinačkoga komunističkoga pokreta – kakvih još ima u Hrvatskoj – glasni su i nakon dviju rezolucija Vijeća Europe. Takvi pisci nemaju potvrde o »zločinu« fra Bernardina Sokola u arhivima, pa ni dokumentacije koja se nalazi u arhivskim spisima Ozne, što se danas čuva u Zagrebu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219. Naime, u spomenutom arhivu Ozne nalazi se jedno Sokolovo pismo koje je pisao u dva navrata (24. VIII. i 25. VIII.), a završio ga na katolički blagdan Imena Blažene Djevice Marije 12. rujna 1944. Pedantni istraživač životnoga puta fra Bernardina Sokola, fratar koji živi u samostanu Male braće u Dubrovniku, dr. fra Stipe Nosić, došao je do dosjea o o. Sokolu u spomenutom arhivu, pa iz njega – dostupna svakomu istraživaču – izvlači ono što je povezano s ratnim događajima u krugu grada Korčule te posebno ono o dojavi i stradanju korčulanskih partizana. Pismo je o. Sokol pisao strojopisom u stalnom napetom očekivanju da će ga partizani doći uhititi. Očito zbog rečenoga u pismu ima znatan broj tiskarskih pogrješaka, na mjestima i posve nečitljivih riječi. U prenošenju citata poštovat će se izvornik. Sadržaj je pisma namijenjen nekim fratrima franjevačke provincijske zajednice pa se u njemu vide i unutarnji prijepori među fratrima. Iz pozornoga čitanja teksta lako je uočiti krajnju Sokolovu revnost u franjevačkom pozivu, duboku kršćansku vjeru kojom je prodahnut te istaknuto domoljublje. Pismo je pisano poput ispovijesti, autentično, bez namještanja činjenica, bez lukavstva, što svaki objektivan povjesničar može uočiti, svejedno slagao se on ili ne slagao s mišljenjima o. Sokola. Taj je njegov tekst u isti mah svojevrsna kronika ratnoga stanja na Korčuli u kolovozu i rujnu godine 1944. Pismo je, dakle, pisano u onom strašnom ratnom času, ujedno sa Sokolovom sviješću da će stradati od partizana.
NASTAVLJA SE
