Među brojnim franjevcima što su djelovali kao misionari, ali i kulturni radnici u Španjolskoj i Sjedinjenim Američkim Državama istaknuo se i Bruno Raspudić.
Rođen je 18. ožujka 1917. u selu Lipno, kršten imenom Grgo. Osnovnu školu pohađao je u Čerinu. G. 1936. ušao je u franjevački red uzevši ime Bruno. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu, a studij filozofije i bogoslovije od 1939. u Mostaru, gdje je 1943. zaređen za svećenika. Nakon stradavanja franjevaca na Širokom Brijegu, koje je, kako reče, izbjegao »pukim slučajem«, došao je u Zagreb. Zarobljen na austrijskoj granici, bio je u istražnom zatvoru u Mariboru i Zagrebu od polovice svibnja do početka srpnja 1945. G. 1946. pobjegao je u Austriju, stigao u Grottammare u Italiji, a odatle u Madrid, gdje je završio studij klasične filologije na Središnjem sveučilištu 1951., a 1957. na tamošnjem Filozofskom fakultetu obranio disertaciju na španjolskom jeziku »Marcos Marulic humanista croata« (Marko Marulić – hrvatski humanist). Vrijedni dijelovi nažalost još neobjavljene disertacije jesu »Uvod u humanizam u Hrvatskoj«, zatim recepcija Marulića u Europi te »Marulić u Nacionalnoj knjižnici u Madridu«. (O disertaciji više u članku na španjolskom: F. J. J. Galvez, »Madridska disertacija fra Bruna Raspudića o Marku Maruliću iz 1957«, »Colloquia Maruliana« 2003.)
Razvio je veliku kulturnu aktivnost. Tako je 1952. na 35. međunarodnom euharistijskom kongresu u Barceloni, uz još desetak Hrvata (Balić, Tijan, Brajnović, Kokot, Šarić, Eterović, Sakač…) održao predavanje o vjerskim i povijesnim temama te bio suurednikom posebne brošure »Croatia«.
Bilo je to prvi put u povijesti međunarodnih euharistijskih kongresa da je Hrvatska nastupila pod svojim imenom. G. 1953. sudjelovao je u Madridu na Prvoj međunarodnoj izložbi pučkih umijeća te napisao uvod i zaglavak članku Ljube Babića »O hrvatskom narodnom umijeću« u brošuri »Croacia«; pomogao je organizaciji koncerta hrvatske glazbe u Ateneo De Madrid 1953.; za službeno glasilo Madridske nadbiskupije »Ecclesia« preveo je na španjolski Stepinčev govor pred sudom; sudjelovao je u pripremi emisija hrvatske glazbe na Španjolskom nacionalnom radiju i drugo.
U SAD se preselio 1957., djelujući na pastoralnim ili redovničkim dužnostima kao član Hrvatske franjevačke kustodije Sv. Obitelji u Americi i Kanadi, prvo u rezidenciji sv. Franje u Gulf Breezeu (Florida, 1957. – 1959.) i u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku (1959. – 1963.). G. 1963. vratio se u rezidenciju sv. Franje, a već sljedeće godine imenovan je župnikom župe Presvetoga Trojstva u Ambridgeu (Pennsylvania). Potom je imenovan predsjednikom franjevačke rezidencije u Beaver Fallsu (Pennsylvania, 1965. – 1973.), kratko je bio župnik u Sharonu (Massachusetts, 1973. – 1974.) te ponovno predsjednik iste rezidencije (1974. – 1979.). Proveo je 12 godina kao župnik u Monessenu (Pennsylvania, 1979. – 1991.) i ponovno još pet godina kao predsjednik rezidencije u Beaver Fallsu (1991. – 1996.), nakon čega je stigao u samostan sv. Ante u Chicagu, gdje je bio gvardijan do 1998. Za vrijeme velikosrpske agresije na domovinu uputio je pismo svim američkim senatorima i istaknutim osobama zauzimajući se za hrvatsku stvar, primivši brojne odgovore američkih uglednika. Domovinu je pohodio 1997. Umro je u noći 26. veljače 2011. (stoga se ponegdje navodi i 27. veljače) u Chicagu, a pokopan je na groblju Holy Sepulchre među braćom franjevcima.
Govorio je hrvatski, španjolski i engleski jezik, a služio se dobro latinskim i talijanskim. Objavljivao je u glasilima »Hrvatski kalendar«, »Hrvatski katolički glasnik«, »Zajedničar« i drugdje. Mogu se spomenuti članci »Poganska svjedočanstva o Kristu« i »Marko Marulić i sv. Franjo Ksaverski« u »Hrvatskom kalendaru« 1950. i 1954. te »Arheološke iskopine o Ponciju Pilatu« 1991.
Kao svjedok više je puta pisao o partizanskom zločinu nad franjevcima u Širokom Brijegu, primjerice u člancima »Kako umiru hrvatski svećenici« u časopisu »Naša nada« 1950., zatim »Grobovi govore« u »Hrvatskom kalendaru« 1961., te »Grad na gori u plamenu« 1998. u »Kršnom zavičaju«, koji zaključuje: »Iz ovih nekoliko nabacanih i navedenih podataka, a sve u vezi sa pobijenim širokobriješkim franjevcima, jasno proizlaze ove tri stvari: Prvo: ovaj zločin, počinjen nad franjevcima smetao je Titovu režimu i bio je razlog prigovora, ne toliko izvana, jer su ove nevine žrtve izgorjele pred oltarom Gospodinovim bez velikih protesta zapadnog civiliziranog svijeta, nego više prigovora koji su dolazili od samog naroda. Franjevci su naime, bili učitelji naroda kroz duga i teška stoljeća. (…) Drugo: Utjecaj komunističke promidžbe iako je ona sva bila zasnovana na laži, bio je vrlo jak i postigao je svoj učinak osobito kod neupućenog svijeta izvan Hercegovine. (…) Treće: Među komunistima je bilo ljudi koji su osuđivali taj zločin. A to još ni danas nisu u stanju učiniti komunističke apostate…«
