Da čovjek koji odluči opraštati i svojim neprijateljima susreće Gospodina koji ga liječi i daje mu mir, svjedoči za Glas Koncila fra Jozo Puškarić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, odnedavno župnik župe sv. Josipa u Gornjoj Dubici kod Odžaka u Bosanskoj Posavini.
Rođen je 23. srpnja 1953. u župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici, u Bosanskoj Posavini, u uzornoj katoličkoj obitelji otca Ante i majke Ivke rođene Božić. Odrastao je uz svojih petero braće i četiri sestre, od kojih su tri odabrale duhovni poziv te su danas školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije; najstarija je s. Ljiljana – krsno ime Luca, potom s. Berta – krsno ime Mara i najmlađa s. Tonka. U to vrijeme njegova je župa bila prepoznatljiva po velikom broju duhovnih zvanja. Tih sedamdesetih, kada je pošao u franjevačko sjemenište u Visoko, još desetorica učenika iz njegova razreda pošla su kao i on u razna sjemeništa, ali su svi osim njega odustali, a jedan je kao sjemeništarac poginuo. Bilo je tada u Visokom u četiri razreda više od 150 učenika. I njegova dva mlađa brata pošla su putom svećeništva, ali su odustala i danas su oženjena. Posebno pamti novicijat kada je bilo više od 40 novaka, do tada najviše u povijesti provincije.
Nakon ređenja 1981. bio je na službi župnoga vikara u župama u Gučoj Gori, Domaljevcu, Foči, Zenici i Tolisi, a za svoju prvu župničku službu dobio je župu u Hrvatskoj Tišini kod Bosanskoga Šamca, gdje ga je zatekao rat. Iako je mogao otići u izbjeglištvo, odlučio je ostati sa svojim župljanima. Tako je s njima namjeravao na Veliku subotu, 18. na 19. travnja, slaviti misu, no to nisu uspjeli jer je 17. travnja pao Bosanski Šamac, a 19. travnja – na Uskrs – pala je i Hrvatska Tišina u srpske ruke. Naoružani srpski policajci 14. svibnja 1992. došli su u župnu kuću i odveli ga u logor, zajedno s mnogim župljanima, iako nisu nizašto bili krivi. Župa je tako ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.
»U 40. godini u logoru u Bosanskom Šamcu proveo sam četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima, nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Tih 120 dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima. Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama…
Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom prije ponoći, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, među ostalim, i tri rebra. Budući da sam bio osjetljiv na udarce u glavu te bi mi odmah potekla krv na nos, to me spašavalo pa bi prekidali s udaranjem. Ni sam ne znam kako sam preživio, a toliko sam krvi izgubio. Od udaraca sam znao biti potpuno crn i natečen. Siguran sam da ni jedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Najteže je bilo trpjeti glad, napose u posljednja tri mjeseca, kada su nam za doručak, ručak i večeru davali samo po jednu krišku kruha. Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Za mene je doznala kad je jedan pijani mučitelj, nakon pada Odžaka, došao u logor i punu bocu Radenske razbio o moju glavu. To je tako odjeknulo da je gospođa Fatima, koja je stanovala iznad stražare, mislila da je netko ubijen. Od tada mi je svakoga dana slala pomoć u hrani, a ponekad i cigarete. Kako sam tada pušio, i to mi je puno značilo. Dim cigarete poslije udaraca bio nam je najbolji analgetik. A jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu!
Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena, a i molitva za moje neprijatelje da im Bog prosvijetli pamet – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca te sluge Božjega fra Lovre Milanovića, župnika moje župe u Tramošnici, koji je u doba Osmanskoga Carstva umro mučeničkom smrću, a narod moga kraja štuje ga kao svetca. Jednom sam poželio da smrt učini kraj mojim mukama.
Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti… Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor otprilike je glasio: ‘E, ne ćeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših.’ Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ću preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do kraja života svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata.
Ljudi su me u logoru poštovali, a kako je bilo i pripadnika drugih vjera, i onih koji su bili ateisti, često su me molili za razgovor te ni jedan koji je kasnije izišao iz logora na slobodu nije ostao ateist. Sa svojim sam župljanima načinio zavjet da ćemo do izlaska moliti svakoga dana devetnicu Gospi: nas devetorica svakoga dana da mole po krunicu. Kako su mi po dolasku oduzeli krunicu, molio sam na prste i ti su mi trenutci u molitvi bili najljepši trenutci u logoru«, ističe o. Puškarić.
Zahvalan je on Bogu posebno za, kako kaže, »višak« života nakon logora. Osobito je zahvalan Gospodinu što ga ni jednoga trenutka nije zahvatila mržnja prema njegovim mučiteljima. »Oprostio sam im jer nas Isus poziva na opraštanje; opraštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; opraštanje otvara prostor za dolazak Božjega kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru. Nakon teškoga ratnoga iskustva mogu samo zavapiti, skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II.: »Nikad više rata!« zaključuje župnik Puškarić. Razmijenjen je za trojicu srpskih zarobljenika 4. rujna 1992. u Dragaliću kod benzinske crpke. Uvijek kada prolazi mimo nje izmoli tri puta Slava Otcu i zahvali Gospodinu što mu je očuvao život te poželi da se takvo zlo nikada više ne dogodi.
