Nakon Prvoga svjetskoga rata više je hrvatskih katoličkih intelektualaca pošlo na studije u Francusku: Ivan Merz, Drago Ćepulić, Milan Ivšić, Juraj Šćetinec, Đuro Građanin, Bonifacije Perović, a među njima i Svetozar Petric, franjevac, pisac i prevoditelj.
Rođen je 23. veljače 1898. u Vinjanima kod Posušja. Pučku školu pohađao je u Posušju, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio je 1916. Bogoslovni studij započeo je u Mostaru, a nastavio u Lilleu, kamo je kao bogoslov bio hodočastio s fra Didakom Buntićem, a 1923. bit će zaređen za svećenika. Nakon teologije upisao je francuski jezik i književnost na L’Institut Chatolique – Katoličkom institutu u Parizu, gdje je 1927. objavio disertaciju pod naslovom »Le groupe litteraire de la Minerve Francaise«, koju je iste godine obranio. Bio je poznat pučki propovjednik i omiljeni profesor francuskoga jezika i književnosti na Franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu od 1927. do 1943., kada napušta Široki Brijeg i zbog toga, srećom, nije doživio tragičnu sudbinu franjevaca koji su se tada tamo nalazili. Pastoralno je djelovao u Konjicu 1943. – 1946., potom do 1949. kao gvardijan i župnik u Mostaru, te ponovno 1955. – 1957. Uhićen je i 1949. godine u Mostaru pod optužbom za neprijavljivanje pripreme i izvršenja »krivičnoga djela protiv naroda i države« osuđen na kaznu od četiri godine »lišenja slobode s prinudnim radom«, koju je izdržavao u Mostaru, Sarajevu i Zenici do 1954. Bio je potom župnik u Veljacima 1954. – 1955. te od 1957. u Čapljini, gdje je umro 9. siječnja 1963.
Pripovijesti, studije i članke objavljivao je u dnevniku »Hrvatskoj straži«, »Franjevačkom vjesniku«, časopisu »Novoj reviji«, »Jugoslavenskom listu«, almanahu »Stopama otaca«, tjedniku »Narodnoj slobodi«. S provansalskoga prevedene priče objavio je u »Kršćanskoj obitelji«, gdje je pod pseudonimom Danko godinama objavljivao »Prijateljska pisma«.
U Mostaru je 1938. izdao svoju jedinu, ali izvanredno vrijednu knjigu »Francuski katolički pisci od Revolucije do danas«. Iako je disertacija Ivana Merza »L’influence de la liturgie sur les écrivains français – Utjecaj liturgije na francuske pisce« obranjena u Zagrebu još 1923., ona je, ostavši u rukopisu i na francuskom jeziku, bila poznata tek malobrojnima, pa se Petricovo djelo može u tom smislu smatrati i pionirskim i kapitalnim. Knjiga je izišla u biblioteci »Savremena pitanja – vjersko-znanstvene rasprave za naobražene krugove«, koja je od 1918. do rata donijela četrdesetak naslova hrvatskih katoličkih filozofa i teologa: Teofila Harapina, Urbana Talije, Otona Knezovića, Pavla Butorca, Karla Eterovića, Frana Biničkoga, Andrije Živkovića, Josipa Gunčevića i dr.
Petric je obradio 31 književnika, od François-Renéa de Chateaubrianda, čiji je »Genij kršćanstva« iz 1802. kapitalno djelo probuđena katoličkoga duha Francuske (u nas prevedena tek 2006.!), do književnoga povjesničara Jeana Calveta, a među njima su Lamartine, Lamennais, Lacordaire, Ozanam, Coppée, Verlaine, Bourget, R. Bazin, Péguy, Huysmans, Claudel, Jammes, Mauriac, Brunetiere, Goyau, Gheón… Zanimljivo je da u knjizi nema Leona Bloya, obraćenika, koji je ostavio dubok trag na plejade francuske katoličke inteligencije, Alfreda Rettéa, Louisa Bertranda, Roberta Valery-Radota ili Pierrea l’Ermitea, koji je između dvaju svjetskih ratova bio rado prevođen u našem katoličkom tisku, i drugih koji bi zavrjeđivali biti obrađeni, što i sam priznaje nabrojivši još četrdesetak imena, pravdajući njihov izostanak ograničenošću prostora. No, piše Petric u predgovoru, »galerija od kojih trideset pisaca, većinom konvertita, pokazaće borbeni i veoma mučni uspon katoličke staze i njezin stav u raznim književnim strujama prošloga i sadašnjega vijeka«. Oslonivši se dakako na francuske literarne izvore, Petric je, »pokrivši« sve književne rodove i vrste, pa i književnu povijest i kritiku, pružio, premda nužno sažeto, panoramski pogled na bogatstvo francuske katoličke književnosti, koja je u to doba kao takva bila najjača u Europi, sa značajkom brojnih obraćenika (slično je bilo u engleskoj i nordijskim književnostima). Njegovo je djelo utoliko važnije što je francuska katolička književnost izravno ili pak posredovanjem Ljubomira Marakovića, Drage Ćepulića, Ivana Merza, Dušana Žanka i dr. izvršila tijekom prve polovice XX. st. znatan utjecaj i na hrvatske katoličke književnike, počevši od Marina Sabića do Nikole Šopa. Danas je pak Petricova knjiga to vrjednija što ni nakon osamdesetak godina druge slične toj nemamo, a »Leksikon svjetske književnosti« ne obrađuje nažalost ni pola pisaca što ih je Petric obradio ili spomenuo.
»Kršćansko društvo mora imati kršćansku književnost«, napisao je. Tada su je imali i Francuzi i Hrvati. Postoji li danas približno slična ambicija i vjera da književnost još može mijenjati svijet?
