Realizam je književno razdoblje čije je trajanje omeđeno 1830. i 1890. godinom. Imperativ realističkoga stvaralaštva bio je opisati stvarnost bez ikakvoga uljepšavanja, predstaviti ju čitatelju upravo onakvom kakva ona uistinu i jest jer u ono doba osnovni estetski kriterij nije bila ni ljepota, ni sklad, ni čistoća forme, nego istinitost. Stendhal, jedan od najistaknutijih predstavnika francuskoga realizma, slikovito je opisao ulogu književnika uspoređujući ga s čovjekom koji ide svijetom noseći sa sobom zrcalo; sve ono što se u tom zrcalu ogleda, i ljepota neba i blato pored puta, u realizmu je postajala građa za umjetničko djelo.
Posljednja dva desetljeća realizma, posebice u francuskoj književnosti, pratio je naturalizam, književni pravac koji je, opisujući čovjeka i njegovu prirodu, ponirao još dublje od stendhalovskoga blata, uz tvrdnju da se na dnu čovjekova bića nalazi divlja zvijer te da je ispod svih naslaga civilizacije ono nagonsko i instinktivno pokretač čovjeka. Iznoseći najtamnije životne pojave naturalisti su se u svojim djelima služili postupcima sličnim onima koje koriste i znanstvenici kako bi na temelju mnogih preciznih podataka, činjenica i dokaza otkrili zakonitosti određenih pojava. Émile Zola bio je prvi teoretičar naturalizma i u njegovoj su se kući sastajali mnogi književnici, među kojima je bio i Joris-Karl Huysmans. Na pola životnoga puta Huysmans doživljuje stvaralačku i životnu prekretnicu, štoviše prijelomnicu: isprva vjeran naturalizmu i pod jakim utjecajem Émilea Zole (…) postupno se pretvara u ljubitelja duša, slikar pariškog sivila i jednoličnosti dekadentnoga života postupno postaje napasno očaran crkvenom liturgijom, estetikom gregorijanskoga pjevanja i kršćanske umjetnosti te gotičke arhitekture…, upoznaje čitatelje Božidar Petrač, prvi prevoditelj Huysmansova romana »Katedrala« na jedan od slavenskih jezika, objavljena u izdanju Verbuma 2017. godine.
Roman »Katedrala« nije roman koji se čita u jednom dahu, s obzirom na to da u njemu radnje gotovo i nema, odnosno, radnja je, u većoj mjeri slijedeći modernistički nego realistički stil pisanja, premještena iz svijeta u svijest glavnoga lika. Glavni je lik romana Durtal, lik koji se javlja u četiri Huysmansova romana, obraćenik koji osjeća duhovnu suhoću, samotnjak sklon sanjarenju, čovjek koji je u neprekidnim borbama sa samim sobom, koji osjeća strah od budućnosti te koji je napustio književni život u Parizu da bi se zajedno sa svećenikom Gévresinom i njegovom domaćicom gospođom Bavoil preselio u provinciju, u Chartres. Grad u koji dolazi izgleda mu posve beskorisno, ravnodušno prema pitanjima vjere, stoga Durtal u trenutcima posvemašnje dosade koja ga u Chartresu često obuzima žarko čezne za Parizom, da bi naposljetku spoznao da mu ni u Parizu nije bilo bolje jer, bez obzira na to koliko puta promijenio prostore svojega stanovanja, ne uspijeva se ni skriti ni pobjeći od sebe. Vi dakle mislite da ćete svoju dušu promijeniti preseljenjem? Vaša dosada nije ni u zraku, ni oko vas, nego u vama; dajem vam riječ, dok sam vas slušala, pomislilo bi se da se premještanjem iz jednoga mjesta u drugo uklanjamo svojim prepiranjima i da od njih možemo pobjeći. No ništa nije netočnije od toga…, tumači Durtalu gospođa Bavoil. Iako gospođa Bavoil vrlo pronicljivo, možda i pronicljivije od samoga glavnoga lika, prepoznaje stanje u kojem se nalazi njegova duša, ipak će to stanje najbolje opisati on sam koristeći u opisu gotovo arhitektonske slike: Dvorane njegova unutarnjeg dvorca bile su prazne i hladne, opkoljene kao i sobe kuće Usher jezerom čije su magluštine odlučile probiti, obiti istrošenu oblogu zidova. A on je usamljen i nemiran tumarao onim trošnim sobicama čija se zatvorena vrata više nisu otvarala; njegove šetnje vlastitom nutrinom bile su dakle omeđene i panorama koju je mogao promatrati bila je neobično skučena, gotovo se uopće nije primicala. Dobro je uostalom znao da su sobe koje su okruživale ćeliju u samome središtu, onu koja je pripadala Učitelju, bile zatvorene zasunom, zapečaćene nepopustljivim vijcima, čvrsto držane trostrukim zavorima, nepristupačne. Zadovoljavao se dakle lutanjima po predvorjima i okolici.
Arhitekturu duše u romanu prate opisi arhitekture katedrale u Chartresu po kojoj je roman i dobio ime. U razdoblju romantizma priroda je bila slika stanja pojedinoga lika, u realizmu tu je ulogu na sebe preuzeo prostor i, iako sadržajno posve odmaknut od poetike naturalizma, Huysmans joj je u svojem romanu ostao vjeran na razini stila jer on pred čitateljevim očima ne opisuje, nego podiže, gradi i oslikava katedralu do najsitnijega detalja u njoj. Na jednom mjestu u romanu stoji kako je Notre-Dame u Chartresu najveća postojeća zbirka što zbori o nebu i zemlji, o Bogu i o čovjeku, te da su svi njezini likovi riječi, a svi njezini blokovi rečenice. U skladu s tim u Huysmansovu romanu slova, riječi i rečenice pred čitateljevim očima ne izgrađuju samo književni tekst, nego oživljuju jednu velebnu građevinu čiji krov simbolizira Božje milosrđe koje pokriva ljudske grijehe, crjepovi vojnike koji će ju braniti od neprijatelja, spojeno kamenje jedinstvo duša i mnoštvo vjernika, pri čemu ono najčvršće kamenje predstavlja ljude čija je vjera najjača, dok slabijima prijeti opasnost ispadanja iz cjeline, iz zajednice koja im pruža ljepotu i smisao. U toj su katedrali pisma, teologija, povijest ljudskoga roda sažeti u velikim crtama; zahvaljujući znanosti o simbolizmu, mogli smo od gomile kamenja učiniti svemir. U tom veličanstvenom svemiru koji Durtal svakodnevno promatra, o kojem promišlja i razgovara, ne postoji detalj koji nije spomenut. Upravo o tome, među ostalim, progovara Ljubomir Maraković čiji je tekst 1913. godine bio tiskan u »Luči«, glasilu hrvatskoga katoličkoga pokreta đaštva, a koji je u romanu »Katedrala« objavljen kao pogovor: Prava riznica, enciklopedija – leksikon je ova knjiga! (…) Tko nije čitao Katedralu ne može pravo sebi predstaviti što sve u njoj ima. Koga ne zanimaju Durtalove misli o hodočašćima, zanimat će ga one o slikarstvu, kiparstvu, književnosti, bojama, kamenju, cvijeću, pedagogiji. Koga ne zanima vjerska strana knjige, zanimat će ga tumač i opis izvanrednog ovoga golemog spomenika, raspravljanje o postanku i povijesti gotike sve do njezina pada, opis chartreske okolice i ulica, šareni oris i velike procesije i ustoličenja biskupa. Nikada kraja.
Promatrajući i uspoređujući, može se napokon reći, dva glavna lika Huysmansova romana – Durtala i katedralu, uočava se nesigurnost i nestalnost jednoga te postojanost drugoga lika. Katedrala posjeduje ono za čime Durtal u svojim nervozama i sumnjama traga – nepokolebljivost unatoč svim vjetrovima povijesti koji su se sručili na nju, a čija je razorna snaga opisana već na prvoj stranici romana. Ipak, zagledan u njezinu neprolaznost koja svakim svojim detaljem nagoviješta život koji ljudskom smrću tek počinje, Durtal uspijeva donijeti odluku koja je u njemu izazivala mnoge i teške borbe. Na samom kraju romana on chartresku katedralu naziva svojom katedralom, sažetkom neba i zemlje. Teško je u književnosti naći takvu veličanstvenu himnu spomeniku umjetnosti koji nije samo rekvizit ili pozornica radnje; katedrala je načelo, motiv, život, živa osoba, ona je živa epoha. Ona je ta koja, kao i svaka crkva, bdije nad svojim gradom, nad svojim mjestom i svojim stanovnicima; ona posreduje između njihovih sklopljenih ruku i neba, moli za živote svojih vjernika i za život njihove vjere; pruža zaklon od vrućine i hladnoće; ona čuva najveće tajne, u svoje zidove pohranjuje svaki izgovoreni blagoslov; svjedokinja je početka i kraja, svega onoga što se događa i u njoj i izvan nje. Ona je tješiteljica, ona je središte, ona ozdravlja i dodiruje. Sve crkve ovoga svijeta žive su građevine jer u sebi čuvaju živoga Boga i stoga sve pripadaju čovjeku, ali kao što je katedrala u Chartresu na samom kraju romana postala Durtalova, tako od svih posjećenih crkava gotovo svaki čovjek ima onu jednu koja je njegova i od koje se posvojna zamjenica ne će odvojiti nikada.
