»Fra Ciprijan Brkić je jedan od rijetkih franjevaca u Hercegovini koji je 1945. umro prirodnom smrću: ostali su bili pobijeni od partizanske vojske.« Tako o njemu, piscu i skupljaču narodnoga blaga, znakovito godine 2008. piše međugorski »Glasnik mira«.
Rođen je u Studencima 3. veljače 1868.
Školovao se u franjevačkom samostanu na Humcu, gdje je 1884. obukao franjevački habit. Teologiju je studirao u Sieni u Italiji, gdje je i zaređen 1890. Bio je učitelj u pučkoj školi u Čitluku i profesor tjelovježbe na širokobriješkoj gimnaziji, te kapelan, župni pomoćnik, župnik, samostanski vikar i vjeroučitelj, počevši kao kapelan u Ružićima 1891. i Duvnu 1892., pa kao župnik u Viru 1894., a poslije je službovao u brojnim mjestima u Hercegovini: u Klobuku do 1902. i Kočerinu do 1907.; bio je kapelan na Humcu do 1908., potom godinu dana župnik u Veljacima, onda do 1913. u Glavatičevu, zatim po godinu dana kapelan na Širokom Brijegu, župnik u Šuici, kapelan na Humcu i župnik u Međugorju; od 1917. do 1919. bio je kapelan u Konjicu, potom opet na Humcu. Godine 1922. imenovan je župnikom u Neumu, ali, zanimljivo, na župničku službu nije nastupio. Naime godine 1921. biskup fra Alojzije Mišić odlučio je utemeljiti župu Neum. Osnivanjem župe neumsko pučanstvo navodno nije bilo zadovoljno jer im je Gradac bio središte od kojega se nisu htjeli odvajati, ne samo zbog župe, nego i zbog drugih razloga. Tako je o. Brkić vrlo brzo zaključio da od uspostave župe ne će biti ništa pa se povukao. No na neki način ipak se može držati prvim neumskim župnikom. Bio je zatim kapelan na Širokom Brijegu 1923. – 1924., župnik u Gabeli 1924. – 1926., djelovao je potom u rezidenciji u Slanom do 1931. i u Mostaru 1931. – 1932., pa je kratko bio župnik u Dobrom Selu 1932. – 1933. Nakon toga kao ispovjednik i propovjednik djelovao je i boravio najprije u samostanu na Širokom Brijegu (1933. – 1936.), pa onda na Humcu (1936. – 1945.), s prekidom godinu dana u Posušju (1938./39.) i 1943. u Vitini, kamo je bio premješten jer je njemačka vojska bila zauzela samostan i zbog opasnosti od savezničkoga bombardiranja. Umro je u Drinovcima 28. srpnja 1945.
Surađivao je u »Kršćanskoj obitelji« i »Narodnoj slobodi«, listu Hrvatske pučke stranke u Mostaru. Pisao je pjesme i sakupljao narodno blago, zapisivao pripovijedanja i opisivao narodne običaje. Bio je i suradnik svećeničkoga književnoga almanaha »Hrvatska duša«, što ga je 1922. – 1926. uređivao svećenik Ivanko Vlašićak. U njemu je u V. godištu 1926. objavio prvo pjevanje zanimljiva spjeva »Pad Anđela«, iz kojega donosimo nekoliko stihova:
Da mi vila davoriti može,
Iz planine, iz Samije puste:
Kako svlada Mihovile vjerni.
– Uz potporu kreposnih Ti četa,
A najpače uz potpomoć Tvoju –
Lucifera i njegove vojske,
Te ih strašno – po Tvojemu groznom,
Strašnom sudu, – surva u dubine,
Kad pregnuše, hrabru da svojemu
Tvu božansku vlast osvoje bijesu.
Avaj njemu i nama rad njega!
Ko ga našla zazlobiti toli
Teb’ junaka od svemira jačeg,
Te toliko bića Ti zarobit?
– Oholost ga, gizdavosti druga,
U temeljno vjerolomstvo guri,
A zli čilo pridavore druzi,
Da se sve to u nepovrat svede.«
Dramatski je vrhunac Luciferov govor, u kojem anđele nagovara na pobunu:
A izvedbom uvijeke nove –
Svoja narav slijediti se mora!
Dakle više ne živite sliepo,
Jer će posve srvati vas Budnik –
Ah, koliput k pojedinom od vas
Ja se vako približiti htjedoh!
Ali ovaj nevini si naum
U pogibelj ja ne smjedoh bacit,
Ta još ne znam, da li ste vi zreli
Za slobodu, strahorodni dusi!«
Teološki je, kako je i u drugim sličnim djelima, o. Brkić zavist palih anđela zbog stvaranja čovjeka postavio primum peccatum:
U svemiru tesati dvobiće,
Što mu možno tamo gospodit će.
Najposle će smiješati ga s vama«,
nagovarajući anđele da progone toga »stvorčića«.
Može se reći da je zanimljivost spjeva što je prožet i pučkim vjerovanjima pa se u njemu pojavljuju vile. Da je u njemu vidljiv odjek pučkoga deseterca i Kačićeva jezika ne treba tumačiti. No to je bila značajka mnogih pjesnika njegova vremena, primjerice njegovih suvremenika Frana Biničkoga, Đure Arnolda, Milana Pavelića, na koje nisu djelovale poetike moderniteta. Svakako bi bilo vrijedno naći cjelovit tekst, ako postoji, i objaviti ga.
No većina njegova djela ostade još neobjavljena – u rukopisima, tako »Miho«, »Ivan« i »Strašni sud« (epovi), »Focij i Slaveni« (povijesna rasprava), »Bitnica«, »Hrvatski rječničić«, »Jezgra«, »Prijedlog za uređenje hrvatskog jezika«, »Basne i priče«, »Obrati se« i različite druge priloge (»Bilance«, »Beafan«, »Izumi i naprave«). Bilo bi sve to vrijedno opširnije studije i vrjednovanja.
