Među članovima Hrvatskoga katoličkoga pokreta osobitu je ulogu u politici i kulturi imao franjevac konventualac Josip Jozo Milošević.
Rođen je u Sinju 19. rujna 1869. Gimnaziju je završio u Splitu. Bogosloviju i filozofiju pohađao je u Cresu i Camposanpieru kraj Padove. Za svećenika je zaređen 1893. Kao svećenik nastavio je svoje naukovanje u Padovi, gdje je na talijanskom jeziku objavljivao radove povijesne tematike. Nakon povratka u domovinu 1900. bio je od 1905. do 1907. gvardijan franjevačkoga samostana u Šibeniku. Godine 1912. došao je u Cres, gdje je preuzeo službu provincijala franjevaca konventualaca, koji su u Cresu imali gimnaziju, novicijat i bogoslovlje. Ondje je 1913. ustrojio za redovnički pomladak Zbor duhovne mladeži »Ferkić«, nazvan po fra Mati Ferkiću (1583. – 1669.), o kojem je pisao u »Radu JAZU«. U Cresu je bio sve do izgona 4. ožujka 1919. godine, kad je talijanska vojska okupirala Cres. S redovničkom subraćom morao je poći u Zagreb, gdje je utemeljio samostan uz crkvu Svetoga Duha, otvoren 1921., kojemu je bio prvi gvardijan.
Po dvama je djelima osobito poznat. Dok je naime službovao u Šibeniku, sređujući arhiv šibenskoga samostana, pronašao je unutar staroga latinskoga kodeksa umetnuti hrvatski tekst molitve iz 14. st., pisan latinicom pod latinskim nazivom: »Oracio pulchra et devota ad Beatam Virginem Mariam«, koja se naziva »Šibenska molitva«, prvi do sada poznat hrvatski književni tekst napisan latinicom, koji je proučio skupa s prof. Ivanom Milčetićem te je stručni prikaz objavio 1911. u »Starinama JAZU«. Temeljne povijesne, paleografske, teoretsko-oblikotvorne i semantičke spoznaje koje je Milošević izrekao o »Šibenskoj molitvi« aktualne su i danas. Osim toga, njegovim marom i skrblju fra Vida Markovine samostanska knjižnica sv. Frane u Šibeniku preuređena je i obnovljena 1910. – 1912., a izrađen je i katalog. Bio je među njenim većim darovateljima.
Bio je na glasu kao poznat propovjednik, domoljub i prosvjetni radnik, oduševljen pristaša Mahnićeva Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Na to se veže drugo njegovo važno djelo – politička deklaracija »Riječka spomenica« iz 1915. »Mnogi su svećenički i laički krugovi pretpostavljali da bi rat mogao značiti kraj Monarhije, te su nastojali napraviti nešto što bi osiguralo bolju budućnost hrvatskom i drugim narodima na njezinu jugu. (…) Osnova mogućeg preustroja na jugu Monarhije bila je tradicija hrvatskog državnog prava, koja bi pružila pravni oslon« (J. Krišto). Još prije sastanka Milošević je krajem 1914. došao u Rim da bi papi Benediktu XV. iznio probleme u vezi s položajem hrvatskoga naroda u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U tu svrhu sam je sastavio spomenicu i kao poseban prilog dao izraditi zemljovid pokrajina u kojima kao većinsko stanovništvo obitavaju Slovenci, Hrvati i Srbi. Nažalost sadržaj te spomenice nije poznat. Papa je navodno više puta primio o. Miloševića u tajne audijencije.
Na te njegove akcije nadovezuje se »Riječka spomenica« 1915., koju je skupina hrvatskih i slovenskih katoličkih svećenika i svjetovnjaka uputila papi Benediktu XV., u kojoj se tražila njegova zaštita i pomoć za Hrvate i Slovence. Uz Frana Biničkoga, Franu Bulića, Matka Laginju, Milana Pavelića, Bernardina Škrivanića, Božu Dulibića, Petra Rogulju, Slovence Janeza Kreka i Antona Korošca, te krčkoga biskupa Mahnića, koji ju je u ime svih potpisao, Milošević je imao važnu ulogu u sastavljanju Spomenice i njezinoj predaji Svetomu Otcu u travnju te godine. Njezin sadržaj nije poznat (Velimir Deželić ml. u svojoj knjizi »Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi«, str. 1055, piše da je njezin prijepis imao u ruci, a očuvao ga je Milošević; sadržavala je 14 stranica, na svakoj 34 retka, s oko deset riječi u retku), ali je osnovna zamisao bila: ako opstane Monarhija, Hrvati i Slovenci traže svoju vladu, neovisnu o Beču i Pešti.
Ako pak propadne, Hrvati i Slovenci biraju slobodno svoga vladara, odnosno, prema zapisu ljubljanskoga biskupa Jegliča, vlastito hrvatsko kraljevstvo. No Binički u svojim sjećanjima dodaje da je upravo Milošević izrazio mogućnost da se Hrvati mogu složiti i s drugima izvan Monarhije, što potvrđuju i ruska diplomatska izvješća iz toga vremena. To nije ušlo u spomenicu, ali se o jugoslavenskoj opciji očito raspravljalo. Spomenicu su Papi predali Milošević i Škrivanić, a navodno je Papa rekao da će se zauzeti za Hrvate ako mu dopuste sudjelovati na mirovnoj konferenciji; dapače je navodno upitao njih dvojicu zašto Hrvatska ne bi bila samostalna. No, kako znamo, katolici su tada o tom pitanju bili podijeljeni, a ta opcija među tada međunarodno prominentnom hrvatskom političkom elitom – onom liberalnom – imala je nažalost najmanju podršku.
Kao Mahnićev suradnik zagovarao je i poticao projekt »Hrvatske enciklopedije«, pokrenut u sklopu Leonova društva za kršćansku filozofiju i znanosti, o čemu je pisao u šibenskoj »Hrvatskoj riječi«, a bio je i član Središnjega odbora Euharistijskoga kongresa 1923. u Zagrebu, gdje je umro 28. siječnja 1926.
