Nadomak Rovinja u zelenilu i ljepoti prirodnoga dara mediteranskih vinograda, vrtova i voćnjaka proteže se Rovinjsko Selo. Udaljeno je sedam kilometara od Rovinja, s kojim ga povezuje brza cesta. Mjesto rese kamene kuće koje prožima suvremena arhitektura modernih vila, ponajprije namijenjene za turizam. Raspoređene su s obiju strana puta prema unutrašnjosti Istre, odnosno od Rovinja prema Kanfanaru. U posljednje je vrijeme Rovinjsko Selo zanimljiva i turistička atrakcija jer uz more dodatnu mu vrijednost daje i netaknuta priroda, pogodna za biciklizam, šetnje i odmor bez gradske vreve. Rovinjsko Selo pripada gradu Rovinju prema ustrojbenoj geopolitičkoj podjeli. I u pastoralnoj su poveznici Rovinjsko Selo i župa sv. Antuna opata povezani s Rovinjem jer župu vode franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda koji žive u franjevačkom samostanu sv. Franje u Rovinju.
Župnik za Rovinjsko Selo je iskusni pastoralac s bogatim inozemnim i tuzemnim iskustvom o. Marijan Glamočak, a vikar mu je bivši provincijal o. Ilija Vrdoljak, koji je ujedno gvardijan rovinjskoga samostana. Samostan i samostansku crkvu preuzeli su od Provincije sv. Jeronima 2017. O. Glamočaka župljani pretežno zovu Vukovarac. »To je djelomično točno jer sam rođen u selu Priluci u župi Ljubunčić, koje pripada Banjolučkoj biskupiji, dakle Vukovarac koji potječe od Livna. Kao dijete sam zavolio misu pa sam ministrirao od 5. do 8. razreda svako jutro u 6 sati u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova. Srcem sam znao Gospodinu prisutnom u Oltarskom Sakramentu govoriti svoje teškoće, nade i očekivanja, a iz prikrajka sam motrio hostiju na pateni pred svećenikom. Tako sam zavolio misu i osjetio u sebi poticaj da postanem svećenik. U Vukovaru smo tada imali petoricu svećenika. Moj je uzor bio p. Mladen Majnarić, bivši zatvorenik Stare Gradiške, u kojoj je odrobijao osam godina.« Svećenik je od 1973., a u svom obrazovanju i pastoralnom djelovanju bio je u Austriji, zatim Njemačkoj, a župnik je bio i na Trsatu. Službovao je još u Samoboru, Slavonskom Brodu i Vukovaru, a od 2017. je u Rovinju. »U kolovozu ove godine preuzeo sam župničku službu koju mi je povjerio porečki i pulski biskup Dražen Kutleša.«
Ukratko je predstavio povijest župe. »Ustanovljena je 1596. godine. Župna crkva ujedno je i grobna kapela građena 1593. Vrlo je jednostavna, bez fresaka koje su posvuda u Istri vidljive. Naime stanovništvo tadašnjega Rovinjskoga Sela doseljenici su već od 1526. s područja Zadra, općenito Dalmacije, nešto čak iz Crne Gore. U to vrijeme nisu imali tradiciju autohtonih vjernika Istre pa zato i nema fresaka na zidovima župne crkve. Čini se da tim doseljenicima nije bilo dopušteno naseliti se u gradu Rovinju koji je tada bio samo otok, pa su se razne obitelji smjestile na obronke s pogledom prema svetoj Eufemiji, predivnoj crkvi čiji se toranj vidi iz Rovinjskoga Sela. Selo ima malo ulica, ali zato postoje 22 zaselka koji čine Rovinjsko Selo. Zaseoci su nastajali i imena dobivali po obiteljskim prezimenima stanovnika. Rovinjsko Selo je tek 2018. dobilo kanalizaciju. Stanovnici su se bavili poljodjelstvom, stočarstvom i raznim obrtima. Zemlja je obogaćena boksitom i porozna. S vremenom su mještani ušli u turističku industriju, i to vrlo uspješno, što je vidljivo po golemim kućama s puno apartmana. Bez sumnje je stanovništvo marljivo, uporno, sposobno i dobro organizirano. Ponosni su na svoje mjesto.«
Župnik navodi da Rovinjsko Selo ima 1238 stanovnika koji žive u 447 kućanstava. Blagoslov obitelji u 2019. zatražilo je 165 obitelji. Od toga broja vjerojatno je 700-tinjak katolika. Ima nešto muslimana, pravoslavnoga življa, mješovitih brakova, vrlo malo Talijana jer oni su pretežno smješteni u gradu Rovinju. »Bez sumnje imamo dosta komunista koji imaju svoje korijenje od II. svjetskoga rata. Jedan stariji mještanin jednom mi reče, o tome se ne smije govoriti, da oko Rovinjskoga Sela ima puno fojba. Dosta je stanovnika Istre završilo u fojbama, a neke su Nijemci odveli i pogubili u Dachauu kod Münchena. Stanovnici nerado govore o svojoj prošlosti.«
»U župi ovaj čas imamo dosta doseljenika iz Srijema, Slavonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatskoga zagorja, Međimurja. Vjerujem da se smije reći da su autohtoni mještani manjina, tj. doseljenici su većina. Oni koji su praktični vjernici bili u svojim mjestima također su prisutni u župnoj crkvi, pastoralnom vijeću, odborima, raznim aktivnostima. Ne primjećujem nikakve netolerancije. Jasno, nađe se ljudi potrebitih karitativne pomoći i na te teškoće ponajbolje se očituje župno zajedništvo.«
Ove godine u župi imaju 39 djece koja dolaze na župni vjeronauk. »Prvu pričest i krizmu imamo svake druge godine. Ove smo godine imali 22 prvopričesnika, 21 krizmanika, tri krštenja, dva vjenčanja i četvero preminulih do sada. U pastoralnom i ekonomskom vijeću imamo 14 vjernika. Crkvu uređuje devet vjernica. Župni Caritas vrlo je aktivan ne samo u našoj župi, nego i u obližnjim naseljima, ondje gdje potreba vapi do neba. Župa zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom sv. Franje u Rovinju ima zajednički listić koji izlazi u boji svakoga tjedna. Našim su listićem obuhvaćene informacije o prvim petcima, klanjanju Oltarskom Sakramentu, a krunicu molimo prije misa. Sakramentu ispovijedi vjernici dolaze prije misa. Oni traže i ispovijed i bolesničko pomazanje za svoje starije i nemoćne članove obitelji. Za blagoslov obitelji uveli smo praksu prijavljivanja obitelji s točnom adresom, telefonom/mobitelom i osobnim potpisom na pozivnici. Ljudi se sele, dolaze i odlaze. Nužno je osobno ih poznavati. To su činili subraća franjevački svećenici Provincije sv. Jeronima fra Job Mikolić, fra Mate Trinajstić, fra Ivo Sadrić, fra Fabijan Batinić, a moj prethodnik fra Smiljan Berišić dao je sve od sebe da uredi katehezu i administraciju župe što bolje. Također je uspio s vrijednim župljanima optimalno urediti vjeronaučnu dvoranu koja je zapravo višefunkcionalna. I o. Vrdoljaka i mene vjernici su odlično prihvatili, što je vidljivo iz svesrdne pomoći kada god mi svećenici što zatrebamo. Mislim da je vrijedno spomenuti da odlično surađujemo s obližnjim svećenicima te se susrećemo i jedni drugima ispomažemo kada god je to potrebno«, rekao je župnik.
Iskusni pastoralac, bivši provincijal, gvardijan rovinjskoga samostana, župni vikar Rovinjskoga Sela o. Vrdoljak više je rekao o povijesti franjevačkoga samostana u Rovinju koji je prolazio kroz burnu prošlost i ima bogatu povijest, a u njemu je čak bila i bogoslovija. O. Vrdoljak s ponosom navodi da je prema predaji u samostanu djelovao sv. Ivan Kapistran 1450. koji je 1456. preminuo u Iloku. »U franjevačkom duhu, samostan s crkvom sv. Franje ima svoju ulogu, počevši od svakidašnjih pobožnosti, okupljanja franjevačkoga svjetovnoga reda do redovite euharistije. Primjerice, premda nismo župa, nedjeljom su dvije mise u samostanskoj crkvi, a dvije u Rovinjskom Selu. Tu je svjetovni franjevački red koji ima snažnu tradiciju pa često djeluju i izvan Rovinja, a posebna povezanost s franjevcima vodi njihovo djelovanje i u Rovinjsko Selo. Veliki doprinos dao je fra Smiljan Berišić koji je učinio brojne pomake na području samostana, ali i župe u Rovinjskom Selu. Taj se rad nastavlja na pastoralnom, karitativnom i obnoviteljskom području. Valja napomenuti da je samostan bogat kulturnim blagom, na primjer u samostanskoj knjižnici od 12 000 knjiga 200-tinjak ih je iz 16. stoljeća, zatim 300-tinjak knjiga iz 17. stoljeća.«
Gvardijan o. Vrdoljak navodi da su radnim danom dvije mise, jedna u Rovinjskom Selu, a druga u franjevačkoj crkvi u Rovinju, na koje dođe 80-ak vjernika. Nedjeljom u samostanskoj crkvi na misama bude dvjestotinjak vjernika. »Uvijek smo raspoloženi pomoći župniku iz rovinjske župe te ostalim svećenicima okolnih župa«, navodi o. Vrdoljak. »K tomu suradnja je izvrsna i s gradskim vlastima, uspostavljamo dijalog, međusobno razgovaramo i gradimo zajedništvo.«
Župljanka Rovinjskoga Sela Karmen Uljanić voditeljica je župnoga Caritasa koji okuplja brojne podupiratelje. »U zadnje vrijeme u mjesto dolazi živjeti sve više mladih obitelji zato što su stanovi jeftiniji nego u Rovinju, a i podstanarski je smještaj jeftiniji«, navodi voditeljica Caritasa. »To su uglavnom mlade obitelji s malom djecom pa je bila velika potreba za vrtićem i jaslicama tako da je od jeseni Grad Rovinj otvorio novi vrtić i jaslice s četiri skupine djece. Donedavno su bile samo dvije skupine djece. U mjestu je osnovna područna škola koju pohađaju djeca do 4. razreda, a više razrede pohađaju u Rovinju.« Nadalje navodi da je stanovništvo pretežno mlađe, radno sposobno te zaposleno u susjednom Rovinju, najviše u turizmu, ali i u drugim djelatnostima. Brojni su, pretežno muški zaposleni u tvornici duhana. U mjestu je velik broj privatnih obrta ili tvrtki poput građevinskih, metalurških, radionica za izradu plastične ili aluminijske stolarije. To su ponajviše otvorili muškarci iz mjesta koji su imali završene zanatske škole te su ranije radili u većim tvrtkama, a sad su otvorili svoje.
Govoreći o Caritasu, o solidarnosti, voditeljica Caritasa Uljanić kaže: »U župi ima potrebitih osoba, ali se taj broj konstantno mijenja, ovisno o situacijama koje se događaju. Na primjer smrt hranitelja obitelji, bez posla ostaju članovi koji su do tada privređivali, nesreće u obitelji, obitelji s puno djece, samci bez posla i skrbi, staračke obitelji, samohrani roditelji, bolesni. Na sve to kao župna zajednica nastojimo odgovoriti. Solidarnost je razvijena na način da članovi Caritasa u situacijama koje nalaze nastoje što hitnije riješiti. Tako se za te potrebe hitno pokrene određena akcija, npr. prikupljanje novčane pomoći u crkvi, traženje pomoći od mjesnih tvrtki u materijalu. I kad je u pitanju sanacija ili osiguranje osnovnih stambenih uvjeta za potrebite, organiziraju se radionice s djecom, mladima i mjesnim stanovništvom na kojima izrađuju predmete čijom se prodajom mogu osigurati sredstva za pomoć u potrebama koje su u tom trenutku nužne. Primjerice, ako je iznenadna smrt u obitelji, ili pak sredstva za osiguranje kruha za cijelu godinu za pet obitelji. Dakle, u akcijama koje organiziramo osjeti se solidarnost zajednice koja je spremna pomoći bilo novčano ili kroz druge oblike. Sve se više u karitativne akcije uključuju volonteri, posebno mladi.« Karmen Uljanić radi već 40 godina kao odgojiteljica i aktivna je u brojnim projektima poput udruge »Babin pas«. »Radili smo mnoge projekte od očuvanja baštine – kažuna našega kraja gdje je ideja došla od djece u vrtićkoj skupini u kojoj sam radila. Slušajući djecu, pozvali smo roditelje u akciju ‘spašavanja kažuna’, a sada je to akcija lokalne zajednice«, navodi odgojiteljica Uljanić. Akcija traje već 23 godine, a sada se brinu o 22 kažuna (tipične kućice za alat kružnoga oblika građene kao suhozidi u poljima).
»Imamo i ‘dane kažuna’ kad nakon što uredimo kažune i staze dolaze djeca istarskih vrtića i škola te ih u trosatnom programu upoznajemo s nematerijalnom baštinom, kažunima, suhozidnom gradnjom i tradicijskim igrama i igračkama te i sami sudjeluju u izradi starinskih igračaka i u igrama. Istraživačko odnosno iskustveno učenje kroz igru pravi je način koji bi trebao biti okosnica kurikula za rad s djecom u vrtićima i školi.«
O današnjem problemu ostanka i opstanka mladih u Hrvatskoj te kako je to u Rovinjskom Selu kaže: »Pretežno mladi iz mjesta koji odlaze na školovanje u veće sredine rijetko se vraćaju u Rovinjsko Selo jer mogućnost zaposlenja u nas je gotovo nikakva, pogotovo za one koji završe fakultete. Tako da najčešće ostaju u Zagrebu, Rijeci ili u drugim većim gradovima. Neki i odlaze iz Hrvatske. Upravo ta neizvjesnost koja prati mlade ljude nažalost dovodi do traženja sigurnosti drugdje.«
Na upit kako privući mlade u Crkvu voditeljica Caritasa je rekla: »I unutar Crkve trebali bi postojati dodatni programi i projekti kojima bi se moglo pomoći, primarno mladim roditeljima s djecom, dakle za osnaživanje u roditeljskoj ulozi, ali i kršćanskoj odnosno vjerničkoj ulozi, gdje se grade temelji za njihov dolazak u crkvu zajedno s djecom. Roditelji su im primjer. Vjerujem da će tako odgajana djeca u roditeljskoj, ali i vjerničkoj zajednici jednom kad budu mladi ljudi imati dovoljno snage da se odupru svim drugim pritiscima i izazovima sredine. Jasno, treba osmisliti zanimljive i proaktivne programe koje će voditi znalci s iskustvom u radu s djecom, roditeljima, mladima. Crkva bi se trebala u svom djelovanju usmjeriti na to da se posebno radi na pastoralnim zaokretima u radu s obiteljima u kršćanskom odgoju djece i mladih«, zaključila je voditeljica Caritasa Uljanić.
U brojne je aktivnosti, posebno kad je u pitanju pomoć bližnjemu, uključen Ivan Miškić. Odrastao je u Zenici, a prije obrambenoga Domovinskoga rata doselio se u Istru. Uključen je u sve aktivnosti pri pomaganju osobama u potrebi, posebice kad je potrebno nešto odraditi vezano za građevinsku struku, jer je vlasnik građevinske tvrtke. Tako je svojim darom i aktivnostima sudjelovao na obnavljanju stambenih objekata osobama koje su u potrebi, a upravo sudjeluje i pomaže u obnovi kuće obitelji čiji je otac nenadano umro. Miškić je pri Crkvi od malih nogu, od župe sv. Ilije u Zenici do župe sv. Antuna pustinjaka u Rovinjskom Selu. »Uvijek nastojim dati svoj doprinos zajednici jer pojedinac je kao jedan prst, a svi prsti su zajednica, i to šaka koja ima veću snagu. Upravo to zajedništvo čini snagu, a tu nas okuplja Crkva, izgrađuje i usmjerava jednoga prema drugomu. Kad se ljudi udruže, puno se toga može više učiniti. Na primjer, kad pokrenemo neku akciju, svi zajedno u župi to radimo, a k tomu svatko preko svojih prijatelja proširi to zajedništvo. Pritom je svaka pomoć koja pridonosi rješavanju svakidašnjih problema dobro došla. Naime, svatko od nas ima svoje prijatelje, poslovne suradnike, pa kad se proširi krug dobrote, lakše je realizirati određene projekte na dobrobit pojedinca i zajednice. Zato je važan odgoj za zajedništvo, a on se temelji ponajprije u obitelji, slijedi daljnja nadogradnja u Crkvi, u društvu.« Miškić ističe da zajedništvo prožima vjera, jer Crkva je zajednica naroda Božjega koji si međusobno pomaže. Ta snaga oplemenjuje se sakramentima, molitvom i dobrim djelima.
Pri franjevačkom samostanu, pa tako i na području franjevačkoga djelovanja te na široj razini, aktivni su članovi franjevačkoga svjetovnoga reda koji osim obvezujućih pravila i molitve djeluju karitativno i u raznim oblicima pomaganja zajednici. Pri samostanu i crkvi sv. Franje djeluje 29 članova franjevačkoga svjetovnoga reda, a mjesno Bratstvo sv. Elizabete vodi ministra Negica Stojanovski. »Osim liturgijskoga čitanja i pjevanja, nastojimo pomoći franjevcima, a istodobno djelovati i na terenu«, navodi ministra Stojanovski. »Svećenici su često prezauzeti pa mi na svoj način, svatko prema svojoj mogućnosti, dajemo svoj doprinos, primjerice obilaženjem potrebitih, starijih i nemoćnih, onih u domu umirovljenika. Potreba ljudske blizine pokazuje osamljenima i potrebitima da nisu zaboravljeni, a s njima se i pomolimo, ohrabrimo ih i donesemo tračak nade.« U franjevačkom je svjetovnom redu i Rina Benussi koja vodi brigu o crkvenom ruhu. »Uključi se nas više, zapravo rado se odazovu naši članovi kad je u pitanju pomoć u crkvi, ali i na terenu. Sve nas spaja naše duhovno franjevaštvo koje hranimo našom vjerom, molitvom i obvezama koje smo preuzeli kao članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda.«
