Smrću pape Franje završen je pontifikat kojim je Katolička Crkva posljednjih 12 godina na poseban način vapila Bogu i ljudima. Vapaj je krenuo već prvoga dana Franjina pontifikata, kada je mnoštvu na Trgu sv. Petra prvi put odjeven u bijelo papinsko ruho zavapio: »Molite za mene!« Taj »molite za mene« nije bio bljesak nadahnuća, nego stalna pratnja njegove papinske službe: nebrojeni susreti s vjernicima, putovanja, pohodi, čestitke, zahvale, govori, pisma… redovito su završavali molbom da se za njega moli. I posljednja volja pape Franje, iskazana u njegovoj oporuci, podsjeća na taj vapaj: »Neka Gospodin podari zasluženu nagradu onima koji su me voljeli i koji će nastaviti moliti za mene«. Time je čovjek na najsnažnijoj službi u čovječanstvu, namjesnik Kristov na zemlji, duhovni poglavar 1,4 milijarde katolika i – ako netko baš hoće materijalno gledati – baštinik kulturnoga i umjetničkoga blaga čovječanstva doista neprocjenjive vrijednosti sebe danomice činio prosjakom – jer samo prosjaci danomice vape pred drugima. I sljedeće je posebno znakovito. Sudeći po izvještajima o posljednjim papinim trenutcima na zemaljskom putu, ni on – poput Mojsija koji nije zakoračio u obećanu zemlju – na samrtnoj postelji nije čuo tu zadnju molitvu za kojom je čeznuo čitavu svoju papinsku službu.
Svjetovno gledano, velika je tuga ne uslišiti želju nekomu u doba kada se sve želje ostvaruju. No gledano očima vjere, mnogo toga upućuje da bi posrijedi mogao biti završni manevar Duha Svetoga, koji je i glavni posrednik u odabiru pojedinoga pape: ostati uskraćen za ostvarenje velike želje da bi se ostvarilo još veće dobro.
Pontifikat pape Franje bio je, dakle, i pontifikat vapaja. Evo nekoliko primjera. Kad je proglašavao Godinu milosrđa – vapio je; kad je objavio »ekološku« encikliku »Laudato si’«, tražio je da se čuje vapaj zemlje i siromaha; kada je ljubio noge zaraćenim državnicima, vapio je za mirom; kada je proglašavao sinode, vapio je da se u Crkvi više međusobno sluša; kada je molio pred praznim Trgom sv. Petra usred pandemije, vapio je da se svijet obrati; kada se zauzimao za vrijednost života, vapio je u ime tek začeta djeteta i starca u hospiciju… I sa svakim vapajem događala se neka čudna zakonitost: papa se – jer je vapio – učinio slabijim i naoko je pred moćnicima slabio značaj svoje službe, a drugi su – jer su mislili da je riječ o slabosti – počeli očitovati svoje stvarne naume. Dobro smo to vidjeli i na primjeru kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.
Papa Franjo u nasljeđe ne ostavlja samo Crkvu koja je postala znakom poniznosti, otvorenosti – ali i dalje kontinuiteta – nego i Crkvu u kojoj se više nitko ne može skrivati. Uz Franjin je pontifikat mnogo toga postalo očito, a najočitije je sljedeće: sada se zna tko u Crkvi želi čuvati autentični crkveni nauk da bi se duše spasile, a tko ga želi mijenjati radi nekih partikularnih postignuća ili radi sviđanja svijetu. Svijest o tome neprocjenjiv je Franjin dar za budućnost.
Nasljedujući nauk sv. Pavla, i papa Franjo umnogome je oživotvorio načelo: kada sam slab, onda sam jak. Stoga je, dugoročno gledano, s 12-godišnjim pontifikatom pape Franje Crkva postala jača u onoj mjeri u kojoj je i pred svijetom i pred samom sobom naoko oslabila. Čini se kao manevar Duha Svetoga koji ne može duhovno ne provjetravati. Kako uzvratiti papi Franji za taj dar? Jednostavno. Valja riječju i djelom odgovoriti na njegov vapaj: »Molite za mene«.
