Gospa Sinjska nije štovana samo molitvama i hodočašćima, nego i mnogim pjesmama. Jednu od najpoznatijih napisao je fra Ante Cikojević.
Rođen je u Studencima kod Imotskoga 18. veljače 1871. »Hrvatski franjevački biografski leksikon« donosi da je Klasičnu gimnaziju završio u Sinju 1889., a filozofiju i teologiju u Makarskoj 1894. Za svećenika je zaređen 1895., nakon čega je župnik u Velikom Brdu te u Drašnicama od 1897., a od 1899. do 1919. profesor je bogoslovlja u Makarskoj. Bio je triput gvardijan samostana te provincijal Provincije Presvetoga Otkupitelja od 1919. do 1925. u dva mandata i ponovno od 1931. do 1934. Obavljao je i više drugih dužnosti. Umro je u Makarskoj 20. listopada 1956.
Pisao je prigodne pjesme i članke o bosanskim i dalmatinskim franjevcima te teološke i moralne rasprave. Javljao se u »Glasniku sv. Ante«, »Serafinskom perivoju«, časopisu »Hrvatskoj straži« i u istoimenom dnevniku, »Bogoslovskoj smotri«, »Jadranu« i »Novoj reviji«. »Osobito je odjeknula njegova polemička brošura«, navodi »Leksikon«, »u kojoj je branio bos. franjevce za spora s nadbiskupom J. Stadlerom oko uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH« (1909.). Tiskao je deseteračke poslanice »Imotskim Krajišnicima« i »Odgovor krajiškinje vile Josipu Virgilu Periću« 1907. Katkad se služio pseudonimima Obad sa Zavelima, George Dandin i Prosperus Dalmata te inicijalima.
Poznatije mu je djelo »Cetinska ruža« iz 1935. – deseterački spjev u dvadeset dva pjevanja posvećen Gospi Sinjskoj, ujedno Gospi Ramskoj. Priča započinje pred još jednu od brojnih turskih najezda na ramski kraj, ovaj put nakon velikoga turskoga poraza pod Bečom 1683. Puk ramski bježi u Dalmaciju, a Gospa Ramska postat će kroz koju godinu i sinjske bitke Čudotvorna Gospa Sinjska.
Na početku spjeva gotovo je idiličan opis ramskoga »rajskoga zavičaja«: »Po brdim su kuće rasijane, / Pa slobodu uživaju dragu. / A ljubav se iz slobode rađa, / I ko braća rođena se ljube; / Kuća kuću kroz goru zazivlje, / Pa što pjesma, i što doživljaji, / Divna Rama sva je bila živa.« Glavni lik je pobožni mladić iz Rame Joskan Divković, koji često ide k samostanu svetoga Petra i pred Gospinom slikom u Marijinoj crkvi usrdno se moli za se, za samostan, za Ramu i za slobodu, o kojoj Cikojević pjeva: »Vječni Bože, čuvaj nam slobodu, / Sloboda je ponajviše blago, / Dar najviši ona je s nebesa!« A opis slike Ramske Bogorodice vrlo je kićen: »Lijepa ti je, o moj Bože sveti, / divna slika ramske majke drage! / Svoju milu ponatila glavu, / Ko ljubica u šikarju plava: / Po licu joj rumen je posuta, / K’o po nebu kad zorica ruji!« Unatoč brojnijoj turskoj navali, Ramljaci ne će napustiti zavičaj bez borbe, a glavni junak prije bitke moli: »Iđem u boj da nekrsta svladam. / Teško jeste ostavit ognjište, / I ta srca koja vruće ljube, / Al je veća slobodica draga, / Rođenoga našega ognjišta! / Žrtve treba, sloboda je traži! / Žrtve treba, Rama nam je traži! / Žrtve treba, vjera nam je traži!/ Za to trojstvo treba život dati!«
Zbjeg preko Imotskoga, Runovića, Podbablja i Prološca izbije i na Studence, rodno mjesto Cikojevićevo. Iako je turska vojska mnogostruko brojnija, hrvatski puk pod vodstvom vojvode Joskana izdržava sve nalete. Ipak, uskoro ih potiskuju u zidine sinjske tvrđe. Što im preostaje osim vapaja Gospi, sada Gospi Sinjskoj? Kraj je poznat pa ga ne treba prepričavati.
Može se u spjevu zapaziti Mažuranićev utjecaj iz epa »Smrt Smail-age Čengića«. Pa kao što Mažuranić u svom spjevu veli (a takvih je stihova puna hrvatska književnost od 15. st.!): »Ah, da vide svijeta puci ostali / Iz nizina, otkud vida neima, / Krst ov’ slavni, nepobijeđen igda… Ne bi trome prekrstili ruke, / Dok vi za krst podnosite muke, / Nit bi zato barbarim ve zvali, / Što vi mroste dok su oni spali!«, tako Cikojević opominje kroz riječi fra Antine, koji će kao žrtva pasti: »Eh moj Josko, nije ovo šala, / Zagazila nesretna Evropa, / U sebičnost i razbludne grijehe, / Bogataši, nebilo im blaga, / Njim se služe da na Boga grde, / I da svoga taru iskrnjega, / Mjesto da ga ljubezno pomažu, / Mjesto zlatnu da slobodu daju, / U jaram ga ropski podvrgaju. / A carevi i vladari silni, / Ne imadu na Boga obzira, / Ne poznaju njegove Providi, / Hoće Provid da su sebi sami, / Pa se kolju jedan sa drugime, / I Turčina u pomoć dozivlju! / … Pa su grijesi nebu dodijali, / I šalju nam teška pokaranja, / Papa kori grdna bezakonja, / I pozivlje: Bogu se vratite! / Al glas njegov niti čuti neće!«
Cikojević, jasno, nije propustio ispisati apoteozu franjevcima: »Mi smo vođe ovog bijednog puka, / Za nj i život vlastit pregaramo, / Nit od koga imamo pomoći. / … Narod osta bez vođe i uma, / Pa mi vodstvo nuždom preuzesmo, / Jer nas ljubav na to Božja duži«, što je odjek njegova polemičkoga spisa Stadleru.
Premda estetički »debelo« u 19. st., sadržajem je »Cetinska ruža« zadržala mnogo aktualnosti do danas – svima na promišljanje.
