Bog i čovjek rođen je u obličju djeteta. Mogao je, od Onoga kojemu ništa nije nemoguće, biti i stvoren od najfinije, najvrjednije, dotad na svijetu nikad viđene građe. Umjesto toga rođen je u krhkom, smrtnom, propadljivu tijelu. Mogao je, kad je već Onaj kojemu ništa nije nemoguće odlučio da bude rođen, barem biti rođen u izobilju, u palači, na dvoru, u kakvoj obitelji onodobnoga moćnika. Umjesto toga rođen je u štali jer za njega nije bilo mjesta u svratištu nakon što su Josip i Marija proputovali oko 150 kilometara kako bi zbog Augustove zapovijedi o popisu stanovništva stigli iz Nazareta u Betlehem.
Radost zbog rođenja djeteta i poklona mudraca vrlo je brzo zamijenjena strepnjom za njegov život jer će Herod tražiti dijete da ga ubije. Slijedi drugo putovanje, zapravo bijeg u Egipat, od nekoliko stotina kilometara u danima kada se ženino tijelo još nije ni oporavilo od poroda. Sveta je Obitelj, dakle, od svojih prvih zajedničkih trenutaka bila šibana nevoljama. Ali sveta Obitelj bila je radosna obitelj, a preduvjet te radosti, očigledno, nije bila idila koju su živjeli, nego Marijino Neka bude kojim je ona sav svoj život predala u ruke Bogu i Josipova bespogovorna poslušnost svemu što Bog od njega traži: Čak su i kroz Josipove strahove djelovala Božja volja, njegova povijest i njegov plan. Josip nas uči da vjera u Boga uključuje i vjeru u to da može djelovati čak i kroz naše strahove, ranjivosti i slabosti, navodi papa Franjo.
Generacijsko prenošenje traumi
Lav Nikolajevič Tolstoj na početku romana »Ana Karenjina« zapisao je poznatu i često navođenu rečenicu o svim sretnim obiteljima koje su nalik jedna na drugu te o onim nesretnima od kojih je svaka nesretna na svoj način. »Anu Karenjinu« temeljio je na priči o potonjima, kao i većina književnika uopće, jer pretpostavka je da se na motivu sretne obitelji ne može graditi romaneskni ili dramski zaplet. Zaplet nastaje kada se u tekstu javi problem, a s obzirom na to da problema u sretnim obiteljima navodno nema, o takvim obiteljima očito nema potrebe ni pričati, odnosno pisati.
Gotovo cijela povijest književnosti ispisana je pričama o nesretnim, disfunkcionalnim obiteljima, obiteljima u kojima se ne znaju prepoznati prave vrijednosti na čije će se čvrste temelje nadzidati svi drugi odnosi. Tako, primjerice, kralj Edip ubija svojega oca, ženi se svojom majkom i s njome ima četvero djece; Plautov, Držićev i Moliereov škrtac želi udati svoju kćer za starca, kojega djevojka ne voli, ali koji je za nju u očevim očima dovoljno dobar jer ne traži miraz; kralj Klaudije ubija svojega brata, kralja Hamleta, i ženi se njegovom suprugom; Dundo Maroje jurca po Rimu ne bi li našao svojega sina, a zapravo ne traži njega, nego dukate koje mu je dao; spomenuta Ana Karenjina i Ema Bovary varaju svoje muževe i zanemaruju svoju djecu jer brakovi ne ispunjavaju njihova očekivanja; oca Goriota njegove dvije kćeri, kako je slikovito navedeno u romanu, cijede kao limun, a zatim koru bacaju na ulicu; Ante Stipančić svojim bolesnim ambicijama usmjerenima prema sinu Jurju uništava cijelu obitelj; roditelji Gregora Samse žive na njegovoj grbači, a onda, kada ih kao kukac više ne može uzdržavati, shvaćaju da bi ga se trebalo riješiti…
Traume se u takvim obiteljima, poput genetskoga koda, prenose generacijski, s koljena na koljeno, a iz obrazaca je takvoga (o)ponašanja nemoguće pobjeći: »Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay! Sva ta moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sâm sebe gledam kao u ogledalu!« reći će Leone Glembay svjestan da, koliko se god distancirao od zločinačke glembajevske krvi, ta ista krv teče i njegovim žilama.
Problemi u obitelji nisu ništa novo
Ne bi bilo ispravno pomisliti da pisati o disfunkcionalnim obiteljima istodobno znači i veličati disfunkcionalnost. Godine 1857. Gustave Flaubert u svojoj je sudskoj obrani istaknuo da u romanu »Gospođa Bovary« nije želio veličati preljub niti ga nuditi kao prikladno rješenje za sve one koji su zarobljeni u nesretnu braku, nego upravo suprotno – svojim je romanom želio pokazati do kakvih kobnih posljedica dolazi zbog preljuba i za osobu koja se u njega upusti, ali i za one oko nje. Uostalom, i Biblija je puna primjera obiteljskih odnosa u čijoj se srži nalazi grijeh. U palom svijetu oni koje bismo trebali najviše voljeti – naše obitelji – često postaju oni s kojima se najviše borimo. Biblija ne uljepšava grijeh i bilježi brojne obiteljske probleme, počevši od Adamova prebacivanja krivnje na njegovu ženu kao metu. Suparništvo braće i sestara javlja se u pričama o Kajinu i Abelu, Jakovu i Ezavu, te Josipu i njegovoj braći. Ljubomora među ženama – jedna od negativnih posljedica poligamije – nalazi se u pričama o Hani, Lei i Raheli. Eli i Samuel imali su posla sa svojeglavom djecom. Jonatana je njegov otac, Šaul, umalo ubio. Davidu se slomilo srce zbog pobune njegova sina Abšaloma. Hošea je doživljavao bračne poteškoće. Dakle, problemi u obitelji nisu ništa novo. Valjalo bi se prisjetiti da je još Aristotel definirao umjetnost kao oponašanje stvarnosti. Na spomenuti način ona pred svoje recipijente stavlja zrcalo prikazujući im svijet onakvim kakav on jest, a ne onakvim kakav bi trebao biti. Tako se, u svim ovim spomenutim primjerima, zapravo pred čitatelje stavljaju priče na kojima se uči kako u životu ne treba postupati.
Međutim, valjalo bi se zapitati što je s pričama na kojima bi čitatelji mogli učiti kako u životu treba postupati. Što je sa sretnim obiteljima u književnosti? Jesu li one zaista nalik jedna na drugu, odnosno jesu li one po pitanju književne obrade zaista monotone, nezanimljive i dosadne?
Paradoks između onoga što čovjek čita i onoga što čovjek živi
Prije svega sretne obitelji nisu savršene obitelji. Savršena obitelj ne postoji, radosna postoji. Radosna obitelj živi istu stvarnost kao i sve ostale obitelji, samo ju živi na drugačiji način, što se i očituje na primjeru svete Obitelji. I radosne obitelji imaju probleme, prolaze kroz krize, susreću se s neizvjesnim situacijama, ali u svemu što im se događa znaju prepoznati smisao, svjesne da ljubav i žrtva idu jedno s drugim.
Biblijski primjer koji tako lijepo ilustrira Božju prisutnost u obiteljskoj nesreći onaj je iz 45. poglavlja Knjige Postanka u kojem se Josip očituje svojoj braći: »Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu. Dvije su već godine što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji. Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom.« Upravo takav odnos čini jednu obitelj u svim njezinim teškoćama radosnom obitelju. Jer, kako čovjek, čak i kada se nalazi u nekoj krajnjoj nuždi, kada mu je teško, kada boli i kada pati, ne bi mogao biti istodobno i radostan kada zna da će Bog, jer ne samo da je tako obećao, nego je i pokazao svojim primjerom, i najveću nedaću okrenuti na dobro onima koji ga ljube.
Najzad, zanimljivo je uočiti svojevrsni paradoks između onoga što čovjek čita i onoga što čovjek živi. U povijesti književnosti teško je pronaći književne klasike koji su pisali o životima sretnih obitelji; s druge je strane one koji su pisali o životima disfunkcionalnih teško sve pobrojiti. I dok se u procesu obrazovanja, a i kasnije, uglavnom čitaju ovi upravo spomenuti jer iz nekoga razloga možda snažnije intrigiraju, dotle se u životima teži živjeti mir tih »monotonih«, »nezanimljivih« i »dosadnih« obitelji. U navedenom paradoksu sveta se Obitelj, kao jedina obitelj koja je propješačila svim ljudskim stazama, izdvaja kao vječna iznimka života o kojem bi se istodobno trebalo i željeti čitati i kakav bi istodobno trebalo željeti nasljedovati i živjeti.
