Tko je Bog; kako doći do Boga; gdje se Bog nalazi; kakve je Bog naravi – neka su od pitanja koja čovjeka uvijek muče. Na ista pitanja Katolička Crkva nastojala je davati odgovore tijekom svoje duge i bogate povijesti. U jeku traganja za čistoćom nauka vjere sazivala je brojne sinode i koncile ne bi li ljudima svojega vremena davala odgovore na pitanja o smislu i naravi postojanja Boga.
Tako je donesen i nauk o Bogu koji se svijetu prikazuje kao Trojstveni Bog, odnosno kao zajedništvo osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga.
Nauk o istom Bogu brusio se na nekoliko koncila, odnosno sveopćih sabora Crkve. Najznačajniji su sabor u Niceji 325., zatim sabor u Carigradu 381. te opći crkveni sabori 431. u Efezu i 451. u Kalcedonu. Njima se željelo vjernomu puku prikazati ono što Crkva može i želi ustvrditi o Bogu. Na tim je koncilima satkano i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojem je sadržan nauk Katoličke Crkve i koji vjernici i danas ispovijedaju u misnom slavlju. Stoga je o svetkovini Presvetoga Trojstva koju katolici slave prve nedjelje poslije svetkovine Duhova (Pedesetnice) važno promisliti o pologu vjere koji svaki katolik prima kao blago.
Joseph Ratzinger je kao teolog tumačio da istinu Presvetoga Trojstva samo jedan pojam obrazlaže, a to je zajedništvo – communio. I tako je on smjerao na jedinstvo triju osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Drugi su teolozi, poput Rikarda od sv. Viktora, u tumačenju Trojstva isticali ljubav kao temeljni pojam koji obrazlaže Božju bit. No koji god se pojam rabi za prikazivanje smisla i biti samoga Boga prednjači pogled da je Bog blizak čovjeku jer je sam u sebi bliskost, odnosno uzajamnost odnosa. Isti je Bog u osobi Isusa Krista otišao i korak dalje jer je svoje lice do kraja obznanio svijetu. Stoga će Krist na više mjesta u evanđeljima govoriti da onaj tko vidi i vjeruje u Sina vidi i samoga Oca budući da je on sam otisak očeva bića (osobe).
Liturgijska čitanja svetkovine Presvetoga Trojstva odreda govore o Bogu koji spaja nebo i zemlju te ono što je Božje čini dijelom zemlje. Prvo čitanje iz Ponovljenoga zakona tako stavlja naglasak na Boga koji je jednak gore na nebu i dolje na zemlji. Ono što je gore pokazalo se očitim i na zemlji. To se obistinilo u konkretnim povijesnim okolnostima izabranoga naroda koji je na svojoj koži osjetio Božju blizinu i moć. To čitanje evocira uspomenu na Božja silna djela u povijesti svojega naroda. Ono prvo i temeljno čudo je sposobnost osluškivanja Božjega glasa.
Naime, čovjek je sposoban osluhnuti što Bog govori. Isti glas može osjetiti živim u konkretnim datostima svojega života. Osim toga Bog se Izraelcima pokazao kao živi i konkretni Bog činom oslobađanja iz Egipta.
Moćnom rukom oslobodio je narod iz ropstva te time narodu darovao novi identitet kojega se uvijek moraju sjećati. Stoga u drugom dijelu prvoga čitanja zapaža se jedna snažna rečenica koja je vrijedna pozornosti: »Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema« (usp. Pnz 4). Pogled na hebrejski izvornik toga teksta otkriva sve bogatstvo misli biblijskoga teksta jer kada govori o spoznaji i zasađivanju istine o jednom Bogu Jahvi, biblijski pisac ustvari govori o obraćenju kao istini o jednom Bogu. Narod je pozvan obratiti se i povjerovati Bogu koji se pokazao konkretnim i živim Bogom te mu darovao slobodu i novi identitet. Oni su tako postali novi narod koji je rođen Božjim spasonosnim činom oslobađanja. Zato i Boris Havel u svojoj knjizi o povijesti Izraela u jednom naslovu kaže da je Izrael narod koji je u danu rođen. Dan je to oslobođenja, i to oslobođenja koje narod nije mogao sam sebi darovati, nego ponizno primiti od Boga kao milost. Na taj je način starozavjetni govor o Bogu i njegovoj osobi govor o bliskom i živom Bogu koji je vrijedan trajnoga spomena.
Misao iz prvoga čitanja u evanđeoskom odlomku iz Mateja biva još dublje razrađena govorom o Isusu i njegovim učenicima. Isus učenicima na Galilejskom jezeru daruje nalog i misiju kojom će Bog i dalje ostati prisutan među narodom. Ta misija svoj sadržaj ima u naviještanju kraljevstva Božjega i krštavanju onih koji će vjerovati tomu navještaju. U toj misiji učenici ne će biti sami jer im sam Krist garantira svojom osobom trajnu prisutnost među njima.
Učenici dobivaju dakle nalog da budu navjestitelji evanđelja koje svoj smisao ima u privođenju ljudi k vjeri. Isto privođenje svoj izvor i vrhunac treba imati u osobi Isusa Krista inače će promašiti svoj smisao.
No budući da Krist više nije prisutan na zemlji u tijelu, misija koju je naložio učenicima i dalje traje djelovanjem službenika Crkve. Oni su ti koji svojom osobnom prožetošću Kristom trebaju Krista činiti djelatnim i prisutnim u zajednici vjernika. Jer njihova misija nije ustvari njihova, nego je to Božja misija. Moliti je stoga i ove nedjelje da pošalje nove radnike u svoju žetvu jer žetva je velika, a čini se uistinu malo radnika, onih koji se cijelim svojim bićem koje je prožeto Kristom stavljaju u službu evanđelja te time Boga koji je zajedništvo i ljubav čine i dalje živim. Do kada? Do svršetka svijeta. Kada će se on zbiti? To nije moguće znati, no čini se da nije ni važno jer onaj tko je povjerovao u Krista i svoj život njemu otvorio nema razloga za strah od kraja jer krštenje u ime Oca, Sina i Duha Svetoga garancija je života vječnoga.
