Sve su učestaliji zahtjevi političara i potrošačkih udruga u Europskoj uniji koji žele zakonski obvezati prehrambenu industriju da na svim proizvodima bude jasno naznačeno podrijetlo, mjesto proizvodnje i prerade hrane. Radi se o sustavu COOL (engl. Country Of Origin Labelling, odnosno označavanje zemlje podrijetla). Time se želi obnoviti povjerenje potrošača, osigurati transparentnost proizvodnje i prometa hranom te, možda najvažnije, omogućiti ljudima da kupnjom domaće hrane podrže rad lokalnih proizvođača i očuvaju radna mjesta u vlastitoj zemlji.
Prema nedavno objavljenom istraživanju provedenom na sveučilištu u Kasselu, otkriveno je da je njemačkim potrošačima najvažnije podrijetlo proizvoda, odnosno da ljudi preferiraju kupovati hranu koja je proizvedena u susjedstvu (Appetite 2016, 96, 309). Ove je godine rumunjska vlada odlučila ograničiti »slobodu« trgovačkih lanaca te je zakonom određeno da najmanje 51 posto prodajnih artikala mora biti proizvedeno u Rumunjskoj. U suprotnom slijede sankcije u obliku novčanih kazna ili zatvaranja trgovina. Slične je mjere izglasala i slovačka vlada koja je obvezala trgovačke lance da na ulazima istaknu udio artikala proizvedenih u Slovačkoj. Političkoj podršci domaćim proizvodima priključio se nedavno i Tomislav Tolušić, hrvatski ministar poljoprivrede, s eksplicitnom izjavom: »Ne možemo uvoziti smeće i prodavati ga u Hrvatskoj.«
Čini se da je Europsku uniju zahvatio val gastronacionalizma. Gastronacionalizam je postao uvriježen pojam u znanstvenoj literaturi, u studijama koje zabrinuto proučavaju zaštitu domaćega tržišta, otpor prema globalizaciji te hranu kao kulturni i tradicijski element, odnosno prehranu kao prostor političkoga identiteta (vidi npr. Am. Soc. Rev. 2010, 75, 432). Tim se terminom koriste i »ljubitelji« otvorenoga tržišta koji smatraju da je pretjerana lojalnost lokalnomu proizvodu oblik protekcionizma. Štoviše, oni gastronacionalizam povezuju s pojavom i uspjehom nacionalnih i desnih stranaka Europe. Herman Lelieveldt, profesor političkih znanosti sa sveučilišta u Middelburgu u Nizozemskoj, smatra da su mnoge tvrdnje o domaćoj hrani mitovi, a gastronacionalizam prepoznaje kao politički »spin-off« nacionalističkih pokreta koji se šire Europskom unijom.
Za »građane svijeta« meso iz šlepera znak je dokinutih granica, prestanak izolacionizma i simbol otvorenoga društva. Zagovaratelji su globalnoga sela skeptični prema pokušajima uvođenja obveznoga označavanja podrijetla proizvoda (COOL). Takvo ih etiketiranje robe podsjeća na diskriminaciju; oni traže potpunu deregulaciju prometa usluga i proizvoda. Stoga se čini neizbježnim sukob onih koji traže komociju prava na izbor i onih koji traže pravo na informaciju.
Isti su trendovi vidljivi i u Hrvatskoj. U mnogim su trgovačkim lancima prepoznali »nacionalni moment« kod potrošača pa za pozicioniranje na tržištu iskorištavaju efekt hrvatske trobojnice. No to je samo marketinški trik jer usprkos »ljubavi prema Hrvatskoj« nude uglavnom uvozni asortiman. Prema istraživanjima iz 2011. godine, u nekim trgovačkim lancima udio hrvatskih proizvoda iznosi manje od 5 posto! Stoga je s pravom takve trgovine smatrati parkingom za šlepere i skladištem necarinjene robe.
Odgovorni ljudi u ulozi potrošača trebali bi izbjegavati podružnice za emisiju strane robe te većinu prehrambenih proizvoda potražiti na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Taj bi trend trebala podržati Vlada prikladnim mjerama, uključujući i medijsku kampanju protiv »uvoznoga smeća«.
