Kod kućne »kuverta-banke« važno je da se ne treba zanositi da se mora sve što se planiralo ostvariti baš točno 100 posto jer inače sve propada. No u isto vrijeme treba sve učiniti da se poprate svi ulazi i izlazi što se bolje i točnije može. Slično je i u duhovnom životu. Sveti Josemaria Escriva jednom je prilikom rekao da se treba cijeli život boriti da se ne griješi, no prihvatiti da će se umrijeti kao grješnik. Tako je i u planiranju poslova, izvršavanju planova, planiranju života, vođenju projekata i sl. Neki tvrde da stvari moraju ići ili 100 posto po planu/projektu ili nikako, drugi kažu da je nemoguće da stvari idu po planu jer je život nepredvidiv, pa se stoga čovjek ne može oslanjati na planove i prognoze… treba se samo »prepustiti« slučaju. I jedni i drugi su, čini se, u krivu. Treba se truditi da se čini oboje: dati sve od sebe da se točno upravlja novcem, da se računi administriraju savršeno i točno kako se planiralo, i s druge strane ne obeshrabriti se ako se ne ostvari planirano, jer ljudi su samo ljudi, a Bog ima zadnju riječ.
Radi dubljega shvaćanja može se zaviriti u duhovni život pa svrnuti pogled na evanđeosku »Gaussovu krivulju« (dvije krajnosti na horizontalnoj osi, a najveći je prostor djelovanja u sredini – tzv. Gaussovo zvono). U evanđelju Isus često navodi naoko dvije krajnosti. Farizej i carinik. Danas bi se reklo kruti legalist i kriminalac. Široka sredina između tih dviju krajnosti nije samo »u sredini«, nego prije svega vertikalno – gore. Sredina je, čini se, u ravnoteži, svojevrsnom žongliranju.
Isus u evanđelju spominje farizeje te navodi naoko dvije suprotne tvrdnje. Prvo kaže: »Činite dakle i održavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine« (Mt 23, 3). Na drugom pak mjestu Isus navodi primjer farizeja i carinika koji dolaze na »ispovijed«, gdje carinik (kriminalac) moli za oprost zbog lošega života i odlazi kući opravdan, a farizej koji se hvali svojim savršenim izvanjskim činima (!) odlazi kući neopravdan. Znajući da će se po djelima moći razlikovati dobro od lošega (zlo stablo ne može rađati dobre plodove), kako je sada farizej osuđen jer je »činio dobro«? Zaključak bi bio da samo Bog pozna nakane srdaca. On jedini zna iskrenost namjere.
Čovjek se treba truditi živjeti najbolje što može, ne suditi druge, gledati srcem i ne zamarati se krivim ljudskim obzirima. Ponekad (često?) upravo će zbog svoga ćudorednoga i poštenoga života čovjek biti od drugih osuđivan – s osudom da je »htio« manipulirati drugima iz svoje koristi (kriminalac?). Dok će s druge strane ljudi s lošim namjerama i krivim ljudskim obzirima (koji »sva svoja djela čine da ih drugi vide«, Mt 23, 5) biti u društvu prihvaćeni kao savršeno dobri i čestiti ljudi (pravednici?). Samo Bog može suditi savjest, a čovjek koji želi imati čistu savjest i srce ne mora se ništa brinuti, nego hrabro i pun pouzdanja hodati s Bogom (život pretvarati u neprekidnu molitvu) kroz taj nadasve zanimljiv život.
