Početak studenoga pratila je i mala pobjeda zdrava razuma u Šibeniku, za što su se u velikoj mjeri izborili vjernici šibenske župe sv. Jeronima. Danijel Prerad u Večernjem je listu izvijestio da je najveći šibenski šoping-centar »Dalmare« otkazao nekoliko dana ranije najavljen događaj »Noć vještica za najmlađe«. »Kako smo zbog najavljenoga eventa naišli na kritiku dijela javnosti, odlučili smo otkazati event te upućujemo isprike svima koji su se na bilo koji način osjetili uznemireno zbog najave toga događaja. To nam svakako nije bila namjera jer event je trebao biti edukativnoga karaktera s interaktivnom pričom i porukom kako dobro pobjeđuje zlo i mržnju«, stoji u objavi trgovačkoga centra. Kako stoji u Večernjakovu tekstu, na plakatima su ranije pozvali djecu na događaj gdje će ih očekivati »gatanje uz kuglu i karte«, »fotografiranje s vješticom Gatom«, »priče o legendama« i radionice. Na to je, osim građana, reagirala i šibenska župa sv. Jeronima koja je na svojoj Facebook-stranici objavila kako joj je dužnost i pravo jasno reći da koketiranje s okultnim stvarnostima ili prakticiranje tih stvarnosti nema veze sa štovanjem Boga. »Upravo suprotno, na taj se način ne štuje Bog i njegova svemogućnost. Dobro kaže naš narod: ‘Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju’«, pisalo je – i potvrdilo se u praksi.
I dok su baš uz blagdan Svih svetih mnogi hrvatski školarci i njihovi roditelji »spajali dane«, objavljeno je istraživanje u kojem je u španjolskoj pokrajini Valenciji sudjelovalo 360 tisuća zaposlenika. Iz rezultata je postalo razvidno da bi četverodnevni radni tjedan poboljšao zdravlje radnika. Pokazalo se da četverodnevni radni tjedan donosi najmanje tri velike koristi zdravlju ljudi. Velik dio sudionika iskoristio je duže vikende za zdrave navike poput vježbanja, odmaranja i kuhanja domaće hrane. Ispitanici su izjavili da im je zdravlje bolje te da se bolje osjećaju u pogledu umora, sreće, raspoloženja i osobnoga zadovoljstva. Pokazalo se i da je manja vjerojatnost izgaranja na poslu, da su zaposlenici produktivniji i kreativniji, imaju više vremena za druženje s obiteljima, odnosno imaju bolju ravnotežu poslovnoga i privatnoga života. Smanjena je upotreba motornih vozila, što dovodi do poboljšanja kvalitete zraka. Gradska mjerenja u toj su studiji pokazala da je emitirano manje dušikova dioksida, objavio je Jutarnji list.
U svojem se »životnom intervjuu« književnik i predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran u razgovoru s Tonijem Volarićem u Večernjem listu osvrnuo i na hrvatsko školstvo, tj. na obrazovne programe. »Mislim da osnovni problem nije u njihovoj prezahtjevnosti, nego u sustavu u kojem je testomanija i ocjena postala važnija od učenika i stvarnoga znanja.
I ne htijući, došli smo do toga da u ovom sustavu u kojem se trči za peticama stradaju i djeca i roditelji i nastavnici. Budući da sam nakon upisane gimnazije bio prva generacija koju je zahvatila reforma školstva pa sam treću i četvrtu godinu pohađao odgojno-obrazovno usmjerenje prema filozofiji, učio sam pedagogiju i didaktiku, učio brojne definicije, a meni najdraža definicija bila je ona koja kaže: ‘Znanje je ono što ostane kad se sve zaboravi.’ A to sigurno nije papagajsko reproduktivno znanje, nego kreativno znanje koje pokreće svijet i u prirodnim i u društvenim znanostima. Apeliram stoga da ne radimo od djece štrebere, nego da se obrazovni sustav tako posloži da iz škola i fakulteta izlaze mladi ljudi koji znaju misliti svojom glavom na kreativan i praktičan način.« Rekao je i da je uživao u pisanju za djecu i mlade. Nedavno je njegova knjiga »Svašta u mojoj glavi« dosegnula 15. izdanje na hrvatskom, a »Zaljubljeni do ušiju« čak 19. izdanje. »Sretan sam kad vidim da ono što pišem o djeci i mladima dopire do njih.«
U razgovoru je rekao da mu je život ispao puno bolji i zanimljiviji nego što ga se usuđivao zamišljati u mladosti. »I na tom sam dragomu Bogu zahvalan. Kao srednjoškolac imao sam tu maglovitu želju baviti se pisanjem, pisati priče. Kao student dramaturgije tomu sam se ozbiljnije posvetio i imao sreću već kao dvadesetogodišnjak debitirati u teatru, iduće godine objaviti svoju prvu knjigu, a prije svoje tridesete godine biti izveden u kazalištima bivših republika bivše države osim Makedonije, te u Nizozemskoj, Poljskoj, Sjedinjenim Američkim Državama. S dvadeset i pet godina postao sam dramaturg, s dvadeset i osam godina postao sam ravnatelj zagrebačkoga Teatra &TD. Sve je to išlo puno brže od mojih dječačkih snova. Za mene kao književnika najvažnije je to da sam proteklih trideset godina mogao živjeti za književnost i od književnosti. A to je bio moj mladalački san: biti profesionalni književnik. To je za mene istinski blagoslov.«
Dao je vrlo dragocjen savjet: »Kad vam je teško, potražite nekoga komu je teže nego vama, pomozite mu i osjećat ćete se bolje. Eto neki dan bio sam u HNK-u na proslavi 90. obljetnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i bilo mi je dirljivo vidjeti sve te volontere, djelatnike Caritasa, podupiratelje, korisnike… Sestra Jelena Lončar sve je to tako lijepo osmislila da smo se svi koji smo nazočili tomu događaju osvjedočili da postoji jedna ljepša Hrvatska i da u tome sudjeluje jako mnogo ljudi o kojima naši srednjostrujaški mediji rijetko pišu.«
