– Najviše mi idu na živce ovi na tim biciklima i motorima, koji jure s tim žutim i plavim »kištrama«, kutijama i kockastim sanducima, u kojima navodno prevoze hranu. Nikad to nisam probal… – praveći se još starijim i luđim no što jesam, zabavljam familiju za božićnim stolom. – Poludim od njih! Čim ih vidim, padne mi mrak na oči!
– Pssst, tata! – stišava me kći Doroteja. – Mogli bi te čuti ovi zaduženi za migrante, razne organizacije i udruge, svi naši i europski prijatelji stranaca i izbjeglica! Pssst! A i kako to govoriš? Baš ti je to jako vjernički, pa i Papa bi te… Pa kakav si ti to vjernik?
– Ma ne smeta njemu to što su stranci biciklo-motoristi, pa nije on ksenofob! Vidiš kako je i mene, po najnovijem »manjinca« iz Bosne, fino prihvatio, ha, ha! – eto jednom da me i neki od zetova uzme u obranu. – Dedi smeta to samo zbog vožnje, zbog prometa. Pa i meni smeta kad mi ti motoristi, k’o muhe, izrone iza auta čas slijeva, čas zdesna, više ne znam je li to jedan isti ili su dva, tri?! Vozaju »vamo-tamo«, dok ne prolupamo! A još kad si star pa ti je vrat ukočen, a periferni vid ugrožen početcima sive mrene… Je li tako, punac? Promet nam je ionako u komi, zahvaljujući gradskim ocima i majkama, pa još ta pedalirajuća posvojčad… Ma kako li samo vrte pedale i istodobno na mobitelu traže adrese, gledaju plan grada u kojem nikad bili, hororac! Mora te u vožnji uhvatit jeza. I nervoza…
– E nije, nije to ni jedno ni drugo! – odlučno presiječem moga »advocatusa«, bio on »Dei« ili »diaboli« (a više mi se učinilo ovo drugo). – Niti mi smeta što su migranti, niti mi smeta što voze tako vratolomno… Smeta mi što voze hranu! Jer to znači da se doma ne kuha, već se naručuje i čeka gotova i brza hrana, makar isprevrtana s tri nagla kočenja i deset zavojnih izvrtanja u kojima svaka pizza postane »miješana«!… To mi smeta, to što se doma ne kuha! A koliko je tih »kutijaša«, čini se da nitko u državi više ne kuha!? Ostale samo ove političke i medicinske »nabave kuhinje«?! A tamo gdje se više kod kuće ne kuha, tu više nema doma! Nema ognjišta ni topline, ni zdrave družine… I zato, Bogu hvala na Božiću, bar tad valjda ne će bit’ tih bicikla i motorina po ulicama!? Jer u te božićne dane ipak se pokaže da još uvijek postoje bakice – zagrlim i potapšam ženicu mi Jelicu – koje još znaju skuhati bakalar, ‘speći puricu i mlince, zmotati orehnjaču i makovnjaču…
– Navodno danas već postoje i suvremeni muževi koji sve to znaju, još i bolje… – uzvraća mi ženica, kružeći prstom po aerodromu moga tjemena.
– Ma, Jelice milice, to su ti oni neki »metro«… Zar ne vidiš da se u modu vraća »retro«? – iskobeljavam se (ne)vješto. – Pa koja to žena ne voli više muža koji je bez nje izgubljen i neljubljen? No dobro, nek’ bude i tih drugih, važno je da u domu ima dima! I zato vam želim svima: Sretan Božić s kuhanjem!
